Novosti

KAKO SPAVA KAZALIŠTE

26.02.2021.

Toliko sam puta bio sâm u kazalištu, u ponoć i poslije ponoći, i dugo tako u noć, s tišinom.

 

Što mislite – kako spava kazalište?

 

Kad tišina uzmakne svemu, u „avetno doba ponoći“, kako kaže moj prijatelj Hamlet, sa zidova gledaju samo stari portreti – nasmijanih mladih ili mlađih ljudi, svečano odjevenih za poziranje, ili pak kostimiranih i maskiranih u kakvoj roli.

 

Tih sam noći neobično volio te tihe sentimentalne razgovore s njima, kad njihovi pogledi toliko govore, a moja šutnja postaje dosljedna noćnom miru.

 

Kazalište spava čudno. Hodnicima ponegdje prosijava žućkasto svjetlo što izvana dolazi kroz neki prozor ili vrata balkona. Pa se to opet izmjenjuje s mrakom kao u rogu u onim dijelovima hodnika koji nemaju nikakva dodira s „vanjskim svijetom.“

 

Kazalište u ponoć i poslije ponoći spava najnevinijim snom, poput djeteta. Drame su prošle, glumci su skinuli šminku i ostavili maske, gledaoci su ponijeli uzbuđenja kući ili na neku terevenku ako im je bilo rano spavati.

 

Kazalište ima svoj ritam spavanja kao i ljudi. Kancelarije, hodnici, prostorije za pokuse, klaviri, kazališni bife, polegnuti kontrabasi – sve su to rekviziti jednog sna u kojem je kazalište glavni glumac, bez publike.

 

Da se ne rastuži, tom snu, i tom kazalištu – pljeskao sam iz srca.

 

Ljubomir Stanojević

 

(Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)

 

Glumac Milorad Aćimović (1875. – 1956.) na uljanome portretu (1947.) slikara i osječkoga scenografa Antuna Žunića (1914. – 1999.)

 

Moglo bi vas zanimati