Novosti

ČEKAJUĆI GODOTA

04.03.2021.

Rano jutro puno sunca – posljednji je dan veljače – odvodi me u kazalište, moje jedino pribježište.

 

U kazalištu čekam, neodređeno, kako to „dođe“…

 

Zapravo, kazalište je možda jedino mjesto na kojem vrijedi čekati, nekoga ili nešto; i biti uvjeren kako to ima smisla, kako je sve moguće, kako će se veljača ćaskom prometnuti u ožujak, a to već znači više sunca i onih dragih malih radovanja koja dođu tako u naletu, i traju tu među starim kulisama i zavjesama punim rupa (publika to ne vidi) iza kojih se skrivaju Hamleti naših dana, s jednakim problemima koje je imao i Alliger, posljednji tumač lika nesretnoga danskog kraljevića na osječkoj sceni – pedesetih.

 

Nigdje se, ustvari, tako uporno, i s tolikim skrivenim nadama ne čeka kao u kazalištu. Kazališni su ljudi najveći čekači na svijetu; čekaju se uloge, mladi čekaju svoju šansu, stari – odsjaje vremena u kojima su bogato bili, punih razapetih jedara sebe.

 

Svi čekaju.

 

U kazalištu se čekaju ljubavi. One koje nastaju i nestaju, koje traju i ostaju, koje jesu ili ih srce malo izmišlja. One prave ljubavi kada se negdje u blizini pozornice ostane sm poslije predstave u pogašena svjetla, kada se ne može pobjeći od sebe glumca spram sebe gledatelja, a ono Hamletovo „Ostalo je šutnja“ visi u zraku kao pitanje na koje se odgovor dobiva tek poslije mnogih odgonetki.

 

Eh, te ljubavi, ljubavi…

 

Kroz čekanja prolaze godine, životi. Stari će glumci ispričati koje uloge nisu odigrali i nikada ih više ne će odigrati; više ne će imati vremena, prošlo je…Mladi će pak tugovati za neodigranim Romeima – baš se u to vrijeme, „njihovo vrijeme“, baš se tih godina popravljala kazališna zgrada, nije bilo gledališta, „repertoarne politike“, ansambl je bio krnj…

 

A godine prolaze.

 

U kazalištu se vječito čeka.

 

Čekaju se ljubavi. Čekaju se prijatelji na votku, oni koji rijetko dolaze ali su zapravo uvijek tu i nikada se i nikamo nisu udaljavali – ti pjesnici sebe, što se (neopravdano) uvijek osjećaju pomalo tuđe pred svjetlima scene i njihovim značenjima koja nisu drugo do život što ga i sami žive…

 

Ljubomir Stanojević

 

(Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)

Potpis ispod fotografije:

Amand Alliger (1904. – 1990.) glumac i redatelj: gledalište osječkoga HNK (crtež)

Moglo bi vas zanimati