Novosti

KLJUČ OD KAZALIŠTA

11.03.2021.

Kazališni prisjeti

KLJUČ OD KAZALIŠTA

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©

 

Imao sam svoj ključ od kazališta, točnije: ključ od jedne lože u kazalištu u koju nije mogao nitko osim mog prijatelja Zvonimira Ivkovića i mene. Obojica smo u to vrijeme šašavo zamijenili gimnazijske klupe s učenjem kazališta – Zvonko je prije toga glumio i imao iznimne uspjehe (na predstavu „Kod bijelog konja“ dolazila bi cijela Ružina ulica), a ja sam za zagrebački srednjoškolski „Polet“ ambiciozno prikazivao predstave i – navlačio simpatije i bijes sebi na vrat.

 

U to sam vrijeme često zatvarao ona vanjska ulazna vrata u Kazalište u Županijskoj ulici, a Ivković je mijenjao „šajbe“ na reflektorima u toj našoj, loži broj 14 u koju bi on dolazio iz prizemlja, s pozornice, a ja sa balkona, onim dugim škriputavim hodnikom koji ste prepoznavali po tome što je uvijek netko kasnio i dolazio onda kada su već otpočeli prvi taktovi uvertire.

 

Bile su to sjajne godine, s puno (dobrih) premijera, prekrcatim gledalištem, kada je Franjo Horvat, tadašnji šef Propagande, bio najvažnija osoba u kazalištu, jer je jedini mogao pronaći stolicu za nekoga i smjestiti ga na predstavu.

 

Imati, tada, ključ od kazališta, od „svoje“ lože – značilo je biti povlašten, biti siguran za svoje mjesto u ukupnom događanju i svoj doživljaj onoga čemu se, rekao bih, tako kolektivno vjerovalo i jednako se toliko to i trebalo. Nedvojbeni doprinos tom vremenu, za moje vrlo osobno gledanje, bilo je i dugogodišnje šefovanje „glavne biljeterke“ Lize Šedine, divne osobe koja je na svoj ozbiljno-rezolutni način participirala u značaju i ozbiljnosti kazališta za sve koji rade u teatru ili su mu, tako iskreno i odano, bili naklonjeni.

 

Danas je, možda, pomalo drukčije. I možda se važne stvari prebacuju negdje drugdje, u kakve tišine bez svjetala pozornice, u svoje sobe s pločama ili radiom… U kakve tuge poput one Arsenove, kad pjeva: „Ja ne ću imati s kim ostati mlad, ako svi ostarite…“

 

Poručuje to u onoj svojoj lijepoj pjesmi o Ines, koju već dobrano poslije ponoći možete čuti u samoći nekog petka na subotu.

 

(Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)

 

Potpis ispod fotografije:

Zvonimir Ivković i Ljubomir Stanojević (osamdesetih) intendant HNK i njegov pomoćnik i ravnatelj Drame.

Moglo bi vas zanimati