Novosti

U KAZALIŠNOM BIFEU

25.03.2021.

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©

 

Neka mi oprosti drug moj Isidor Munjin, glumac, što ću denuncirati jednu našu „kazališnu večer“ (do kasno u noć). Neka se ne naljuti moj prijatelj Milenko Ognjenović, glumac ovdašnji, što ću odati tajnu razgovora koji se, eto, ponekad dogodi.

 

O glumcima smo govorili. O kazalištu.

 

I ne bi u tome bilo ničega čudnog, da taj razgovor nije otkrio kako svatko od nas ima nekoga, onoga „svoga“ glumca, koji je presudno utjecao ili, bolje reći presudio u opredjeljenju životnom. Imena možda i nisu važna, ona (drugome) ne znače. Sjećanja, međutim, jesu. Sjećanja su naša, i ona traju… zauvijek.

 

O sjećanjima smo, te večeri – u kazališnom bifeu, novom, pa potom u onom starom, tete Kaje. O glumcima kojih više nema, na sceni, i onima drugima kojih više nema u životu.

 

Za dušu, glumačku… !

 

Ustvari nije red, prilikom otvorenja Teatra, misliti i asocirati pomalo pesimistički. Nije red. Ali nemoguće je ne sjetiti se generacije sjajnih osječkih umjetnika koji su proteklih deset i pol godina zatvorenoga Kazališta (ono kako smo se snalazili bila je naša muka, više nego teatar) krajem životnoga, umjetničkog i radnog vijeka otišli u – šetače, zlovoljnike, „ponižene i uvrijeđene“, razočarane, tužne…

 

Njihova je posljednja kazališna sezona davno utihnula, oni ne će stajati u svjetlima reflektora obnovljenog teatra. Iz glumaca oni su prešli u publiku, jedva još i to. Vratili se nazad, zavukli u – vlastito srce. Nekih više i nema.

 

Za srce, glumačko!

 

Pričamo, Isidor, Milenko i ja, i tonemo u riječi koje, evo, pomalo izdajem. Pričamo o glumcima, događa se nešto što se ponekad između scene i gledališta dogodi: puno razumijevanje, suglasje, bez obzira na razlike među nama ili možda – njima usprkos.

 

***

 

Drug moj Isidor Munjin, glumac, moj prijatelj Milenko Ognjenović, glumac ovdašnji i ja, popili smo po nekoliko čašica te večeri… i još po nekoliko. Pa potom (ipak) bili sretni, osobito njih dvojica. Zbog teatra! Što će svjetla reflektora kroz koji dan „pravo“ zasjati, i označiti još dugi život osječke Talije. Novih i uvijek novih glumačkih generacija. Ni radost, tako, nije daleko od tuge. Ni tuga od radosti. (Sjećam se da smo nešto o tome).

 

Kada smo izašli iz kazališnog bifea već je sniježilo, noć je bila hladna. Svatko je krenuo svojim putem.

 

(Glas Slavonije, 23. studenoga 1985.)

 

Potpis ispod fotografije:

Glumce brzo zaboravljaju: osječki prvaci Ružica Lorković i Isidor Munjin (1985.)

Moglo bi vas zanimati