16.05.2024.
Piše: Stjepan Čuić
Hrvatski književnik Stjepan Čuić (Bukovica, Tomislavgrad, 1945.) pripovjedač je, romanopisac, esejist, pisac za djecu, novinar i prevoditelj.
U Osijeku je završio Ekonomsku školu, a u Zagrebu Filozofski fakultet. Iz skupine je mladih pisaca koje je 60-ih godina u Osijeku okupljao Dejan Rebić (Čuić, Vrkić, Kekanović i dr.) što je rezultiralo i objavom prve Čuićeve knjige pripovjedaka „Iza bregova“, 1965.
Surađivao je s osječkom revijom „Kazalište“, iz koje objavljujemo današnji tekst. (Lj. St.)
SUSRET NA CESTI
Kad sam se konačno podigao bilo je Sunce na nebu, u zenitu i hrast je bio s treperavim lišćem iznad moje glave i jedna žena je bila i polje protegnuto. A jedan ispijen oblak ležao je na planini, a drugi mu je stizao u zagrljaj kao da ga je volio. Nisam mogao tada misliti niti
čeznuti, a ljudi su prolazili cestom, čuo sam vrištali su i smijali se kao nikada ranije, snažno i izazivački kao da ih kosti uopće nisu boljele i kao da su sretni kao nikada ranije. Nisam znao što da učinim i kako nisam ništa mislio pošao sam u pravcu Vinjana namjeravajući da tamo nađem nekog druga po sreći jer sam ranije čuo da ovdje ima mnogo takvih ljudi i da oni često nekuda idu
– – –
Idući cestom prema Jugu stigao sam u Studena Vrela i mome čuđenju ne bijaše kraja, zvijezda kad sam pao u zamku i nisam se mogao oteti. To potraja nekoliko trenutaka i vidjeh, iza jednog grma približavao mi se čovjek, vedra lica, smijao se kao neka luda i u tom osmijehu ja sam prepoznao glupaka koji je sigurno čitavi život posvetio matematici, a pojma nema o ovoj zemlji niti je može spasiti. Što mi se više približavao to mu je osmijeh bio izrazitiji, glup i ciničan i to me do te mjere naljuti da sam počeo otimati noge, tresti tijelo, vrištati… a njega to još više razveseli i on zastade. Između nas dvojice ne bijaše velik razmak, toliko da bi se posadila jedna vrba, i zato me je on bolje vidio i snažnije se smijao. Kad moj bijes dosegnu vrhunac ja mu opsovah i u tom trenu sjetih se majke koja mi je to uvijek branila, grdila me i plakala često, a ja opet uvijek zaboravljao na njene riječi. Čovjek se i dalje smijao i ja sada prvi put pomislih da on hvata ljude. Naslonio sam glavu na jedan kamen koji je virio iz zemlje, ali on bijaše vruć i ja se trgoh.
– – –
U džepu sam imao nož, izvadih ga i počeh kidati klopku, ali to čovjeka izazva i on se još jače nasmija, sada tako snažno da je sve odjekivalo, a u meni budilo bijes. Ja ga pogledah i učini mi se da je on shvatio kako sam veoma mlad. Sada je prilazio k meni noseći u ruci spravu koju do tada nisam vidio i uplaših se. Kad dođe k meni sjede i nešto mi reče, ali ga nisam htio slušati i ostao sam miran. On ponovi potpuno iste riječi, samo malo jače i nervozno. Ja ostah miran, samo spustih glavu na kamen i on me opeče. Podigoh glavu i pomaknuvši se spustih je na ledinu jer mi je bila suviše teška, bijah jaku umoran.
(nastavlja se)
(Ulomci veće cjeline)
„Kazalište’69“, Osijek, god. V., br. 1-2, siječanj-travanj 1969.
Odabrao: Ljubomir Stanojević