17.03.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Uz zvuke Mozartova „Requiema“, u izvođenju solista, dijela zbora i orkestra Osječke opere pojačanih s nevjerojatnom mladošću i umijećem Katedralnoga oratorijskog zbora iz Mostara, pod dirigentskim vodstvom Filipa Pavišića, u četvrtu korizmenu nedjelju 18. ožujka 2012. u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla nisam mogao ne misliti na dan ranije preminulog Branka Mešega, glumca, redatelja, intendanta, kazališnog prevoditelja i publicista, dramaturga… 17. ožujka 2012. umro je u 93 godini.
Bio sam blizak s njim. I podosta sam o njemu znao.
Rođen je 25. studenoga 1919. u Rumi. Kao službenik na željeznici otac mu je često morao seliti pa je Branko djetinjstvo i mladost proveo u Zagrebu kod bake i tete. Tu je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji i poslije početnih studija Prava upisao i 1942. godine diplomirao na Glumačkoj školi Hrvatskoga državnog kazališta (kojoj je upravitelj bio Drago Ivanišević). Poslije diplome dobio je angažman dramskog glumca u tom kazalištu – a popis uloga iz tog i kasnijih razdoblja (oko 80), kao i popis kazališnih režija (oko 120), pedantno je pobrojila teatrologinja Antonija Bogner-Šaban u prilogu svoje studije “Kazališni čovjek Branko Mešeg” (zbornik Krležini dani u Osijeku, 2007.).
Podatke o Branku Mešegu već sam svojedobno (1996.) publicirao, pa samo da podsjetim: od 1945. bio je angažiran u Splitu kao glumac, redatelj i tajnik Drame; od 1947. glumac je, redatelj i umjetnički voditelj kazališta u Šibeniku odakle, 1950. god., na poziv tadašnjeg intendanta osječkog Kazališta, glumca i redatelja Hinka Tomašića stiže Osijek kojem ostaje vjeran pune 62 godine, sve do svoje smrti!
U razdoblju od 1950. (kada je došao u Osijek) i 1984. (kada je otišao u mirovinu) Mešeg je samo između 1967. i 1972. izbivao izvan HNK, zaintrigiran rizikom osnutka, osmišljavanja i vođenja novoga kazališta – osječkog Miniteatra. Teatar koji je u grad na Dravi donio novu poetiku, opredijeljen suvremenom domaćem i recentnom stranom autoru, i danas je blistav zapis onodobnih nagnuća i postignuća.
Branko Mešeg bio je kazališni intelektualac. Potvrdio je to i naknadnim diplomiranjem francuskoga jezika i književnosti i latinskoga jezika s rimskom književnošću (Filozofski fakultet u Sarajevu) i formalno zaokruživši svoje zagrebačke „klasičarske“ zasade. Režirao je i u Varaždinu, Puli te osobito u Vinkovcima, uzdižući tako i kulturu drugih hrvatskih sredina. Susret s filmom imao je samo jednom, u mladim danima: 1944. godine bio je pomoćni redatelj u filmu “Lisinski” Oktavijana Miletića…Kako je brzo prošlo to vrijeme?!
Dok slušam Lacrimosu, emocije me vežu na bivšega intendanta (usput: ponosan sam što me odabrao za svojega ravnatelja Drame, 1978. – 1984.). Moje kazališno prijateljstvo potrajat će dovijeka.
(Hrvatsko Slovo, 23.3.2012.)