07.04.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Razgovor s redateljem Petrom Večekom (1942. – 2010.), u povodu režije Čehovljeva „Ujaka Vanje“ (2002.), dramaturg i kritičar Davor Špišić počeo je mottom Venedikta Jerofejeva („Moskva – Petuški“): „Ako smo se već rodili – što možemo, valja malo poživjeti….“
Te godine glumica Ana Stanojević (Požega, 1947.) u Večekovoj je predstavi obilježila 30 godina umjetničkog rada (kao Marija Vasiljevna Vojnicka, „udovica tajnog savjetnika, majka prve profesorove žene“). 40-godišnjicu obilježila je početkom 2013. god. kao Madame Arcati u „Vedrom duhu“ Noëla Cowarda (u režiji Aide Bukvić). „Malo je poživjela“ i do, evo, svoje (ne/moguće) 50-godišnjice umjetničkog rada ili, ipak točnije: 75-godišnjice života. I to, svo vrijeme kao – članica Drame HNK u Osijeku!
Sva ta desetljeća bavljenja „jednim poslom“, k tomu u istoj sredini, zasigurno govori i o iskonskoj vezanosti s Gradom čija je jedna od temeljnih atribucija – Kazalište.
Ana Stanojević glumačku je karijeru započela 1972. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Varaždinu, a iste godine prešla je u Osijek. Na ovoj pozornici ostvarila je stotinjak uloga u široku repertoarnu rasponu od uloga mladih djevojaka i naivki, do zrelih karakternih rola. Okušala se u svim žanrovima, od tragedije do komedije, a često je sudjelovala i u operetama i mjuziklima. Likovi karakterne komike kao da su bili umjetničin poseban afinitet. Doduše, ništa manje od onih, lirskih natruha. „Što god igrala, ona je uvijek dobra“, reći će s uvjerenjem (i šezdesetogodišnjim kazališnim iskustvom) redatelj u miru i bivši intendant, redoviti posjetitelj osječkih kazališnih predstava, Branko Mešeg (1919. – 2012.).
U poslijeratnom razdoblju Ana Stanojević odigrala je tridesetak uloga na osječkoj dramskoj pozornici, od kojih su dojmljivije: Barunica Castelli-Glembay u Krležinim „Gospodi Glembayevima“, Columbina u „Slavonskoj Juditi“, Kneginja Carollyna von Wittgenstein u Tomaševu „Zlatoustom“, Služavka u „Posljednjoj karici“ Lade Kaštelan te obje „kneževske“ uloge u Kálmánovim operetama „Kneginja čardaša“ i „Grofica Marica“, kao i Jente u mjuziklu „Guslač na krovu“ Stein-Bocka. Upamćena je njezina Gospođa Pernelle u Molièreovu „Tartuffeu“, Baba Teza u „Inočama“ J. Ivakića, Regina u Krležinu „Povratku Filipa Latinovicza“, Milostiva u „Malim komedijama“ M. Begovića kao i Dadilja u Shakespeareovu „Romeu i Giulietti“, Teta Kati u „Rodbinskim vezama“ K. Szakonya i mnoge druge – sve do spomenute Madame Arcati u „Vedrome duhu.“ Sve te uloge Ana je odigrala na veliko vlastito zadovoljstvo i zadovoljstvo publike.
Glumica iskazane iskonske nadarenosti, laka i neupitna izričaja, dirljiva senzibiliteta, proživljavala je svoje likove poistovjećujući se s njima, unoseći u njih svoje emocije i živeći ih složenošću vlastite svakodnevice, daleko od svake artificijelnosti. Na osječkoj pozornici nastavila je niz „prirodnih“ glumica čiji je rodonačelnik s početkom (prošloga) stoljeća bila Žanka Stokić, da bi je naslijedila Mica Gavrilović i, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, Ana Kramarić.
Ana Stanojević danas je umirovljenica i sretna – baka!