22.09.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Eto, godine prolaze, i desetljeća. Kazališna i ona druga. Prolaze, odlaze mnogi (dragocjeni) ljudi. Kazalište ostaje… I opstaje!
Na početku još jedne, nove kazališne sezone, i poslije napisanih/objavljenih sedamdesetak Prisjetâ, eto maloga sabira. Zbroja.
Što su Prisjeti?
Kada sam davne 1965. godine, zajedno s tadašnjim intendantom Ivom Zrinušićem, utemeljio – i počeo uređivati „list osječkog Narodnog kazališta“, „Kazalište“ – znao sam da smisao i temeljna uređivačka odrednica mora (i jedino može!) biti: ljubav. Ljubav za te čudne i drage ljude koji žive posve neuobičajen život; za njihove uratke koji se zovu – predstave. Ljubav za onu gospodu u kazališnom gledalištu (za mene je gospodin, bez obzira je li to učenik koji širokih očiju dolazi u Teatar, ili već sjedokosi dugogodišnji zaljubljenik) koja iz večeri u večer pune, često i neudobno (1975.–1985.) i (1991.–1995.) gledalište zadovoljavajući svoje „potrebe“ za umjetničkim činom. Za susretanjem – rekao bih – sa samima sobom!
Godina 1965. bila je davno. Nema više ni Zrinušića ni Branka Mešega, ni Elize Dobrić ni Ankice i Luke Aparca… nema Ines Fančovič ni Ele ni Radeta Špicmilera, ni Branke Galić, Velimira Zgrablića, Isidora Munjina… Neki ranije, neki kasnije, napustili su nas dramaturg (kasnije akademik) Dubravko Jelčić, slikar Vladimir Džanko, glumac Nenad Šegvić i operni pjevači Ljiljana i Almas Tudaković… Ivan Feher i njegova talentirana (kći), glumica Tatjana… I toliki, i toliki…
Prisjeti hoće podsjetiti na njih. Ni „Kazališta“ već odavno nema (kasniji jedan pokušaj s izdavanjem „Osječke pozornice“ bio je kratka vijeka, ponajviše zahvaljujući pretjeranoj pragmatičnosti pa i, nepotrebnom, političkom svrstavanju uz recentne arbitre!). Tako su – godinama kasnije, zahvaljujući intendantici Draženi Vrselji (a na poticaj dragocjene osječke „kulturnjakinje“ Ljerke Hedl) – nastali Prisjeti. S onom misli o velikoj Ljubavi iz 1965. Kolika će njihova objava na internet stranici HNK trajati – to najmanje ovisi o ovom autoru. Koji to – ponovimo opet – radi pro bono. Jer – Ljubav – se ne prodaje!
Kada bih htio parafrazirati Hölderlina („čemu pjesnici u oskudnom vremenu“), „prisjetio“ bih se davnog pisama povijesno značajne redateljice HNK Nade Murat: „A naše Kazalište, osječko… živjet će vječno!“ „Ono što traje zasnivaju pjesnici“ posljednji je stih Hölderlinove himne „Andenken“ (Spomen). I Kazalište, u svojoj (vremenskoj) efemernosti i žestokim trajnim učincima.
Što su, dakle, Prisjeti?
Prisjeti su – San. San o sreći!
Potpis ispod fotografije:
Kazališni publicist Ljubomir Stanojević, profesionalno u HNK–u 1967. – 2010.; svojedobni voditelj Informativnog centra HNK, urednik „Kazališta“, direktor Drame i pomoćnik intendanta HNK.