24.11.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
U Zagrebu je, 20. studenoga, u 88. godini umro maestro Antun Petrušić. Dirigent, skladatelj, sveučilišni profesor, glazbeni publicist, neumorni kazališni organizator. I – sa svojih 27 godina provedenih u Osijeku – neporecivi stup ove kazališne kuće kojoj je – zajedno sa suprugom Šteficom, prvakinjom Osječke opere – podario svoje životne i umjetničke zanose.
Biografija uglednika zahtijevala bi prostor kojeg nemamo. Stoga objavljujemo „kazališnu iskricu“ ovoga autora, publiciranu u prigodnoj knjižici uz 70. rođendan i 45. obljetnicu umjetničkog i pedagoškog rada maestra Petrušića (27. svibnja 2005.), uz predstavu jednoočinki „Suzanina tajna“ E. Wolf-Ferrarija i Puccinijev „Gianni Schicchi“, kojom je maestro obilježio svoje jubileje.
Bio je to njegov posljednji nastup u Osijeku!
***
Nije Dubrovnik više izuzetak, proljeće je došlo i u naše, panonske prostore, valjalo bi proljetovati… U prostoriji blagajne HNK, u kojoj je nekad bio Informativni centar (pak sam tamo i doslovce, godinama, bio zatvoren!) susrećem jednu Gordanu, bivšu našu biljeterku (sada dipl. ek.), bivšu našu Osječanku – za čudo – sada Dubrovkinju. U vrijeme kada sam ja bježao moru nju je sjeta vukla Osijeku, ja sam gledao dubrovačke predstave, ona osječke. Spominjemo se, starih dana…
A sva je prilika da će mi se to, ubuduće, dogoditi i za neka slučajna i iznenadna susreta, u Zagrebu ili gdje drugdje, s maestrom Antunom Petrušićem, još punih pet dana (!) dirigentom Osječke opere. Koliko god ne mogu reći da sam bio prisan dugih godina zajedničkoga kazališnog staža, s Tončijem Petrušićem, ipak proradi sentiment pri susretu s oznakom „oproštajne predstave“. Kako li je tek njemu, poslije gotovo dvadeset i osam godina otkako je, sasvim mlad, došao u ovaj grad, s početka za profesora u Muzičkoj školi, a od ’63. za stalnoga dirigenta Opere HNK?!
I koliko god odlazak u veći grad, jači muzički centar i veće kazalište (Opera HNK u Zagrebu) može značiti profesionalni profit, ipak – valja (se) zapitati; neće li Tončiju nedostajati sve ono što ga je tolike godine vezivalo uz Osijek, a to znači – uz osječko Kazalište? One male muke i veliki problemi, one silne premijere koje su dva mlada dirigenta (drugi je bio Željko Miler, direktor Osječke opere) godinama iznosili „na svojim leđima“…?! Ljudi na koje je navikao, i koji su svikli s njim? Bitka za svaku predstavu, za publiku, za dostojanstvo poziva što je, u manjoj sredini, pokatkad i na vjetrometini nerazumijevanja?
Adio, Maestro (još sam u dubrovačkim sanjama svojim), pljeskat ću Ti na pedesetom „Zrinjskom“ večeras. Tvojoj oficijelno „posljednjoj kazališnoj predstavi“ u Osijeku. Do neke nove zgode, negdje, jednom…
I dok se Antun Petrušić sprema Zagrebu, jedan sada mlad dirigent vrijedno radi s ansamblom Osječke opere – Šostakovičevu komičnu operu „Nos“ (prema Gogoljevoj noveli). Maestro Maksimilijan Cenčić. Radi – kako ansambl kaže – pouzdano, stručno, s uvjerenjem i žarom. Primjereno svojim godinama, ambicijama, želji da jednu „čudnu partituru“ iskaže na način koji, nužno, hoće biti prihvatljiv, hoće biti – dobra predstava. I gle čuda: isto onako, kako je ansambl Osječke opere šezdesetih, zdušno prihvatio dva mlada dirigenta koji su u Osijeku htjeli mijenjati operni svijet (a dosta su u tome i uspjeli – sjetimo se samo njihovih kvalitetnih interpretacija u eri „komorne orijentacije“ Osječke opere!), takvu podršku sada ima mladi maestro Cenčić.
Zato bih rekao da Osijek ima i kazališnu svoju dušu, dobrotu i ne zaludnu svoju širinu. Valja je samo, s jednakim ulogom, prihvatiti.
Novopečena Dubrovkinja Gordana to sigurno zna.
24.2.1989.