14.04.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Tužna vijest stigla je iz Sarajeva: od posljedica moždanog udara, u 77. godini 9. travnja 2012. umro je istaknuti baletni umjetnik Antun Tonči Marinić, baletni plesač i prvak Baleta, voditelj baletnih ansambla u Sarajevu (1972. – 1975.) i Splitu (1992. – 1996.), baletni pedagog, koreograf i redatelj. Posljednji je iz naraštaja istaknutih baletnih plesača (Boris Tonin, Slavko Pervan, Antonije Maksimović, Joža Komljenović) koji su završili osječku Baletnu školu pod vodstvom Slovenca Štefana Suhya, i kasnije promicali vrhunsku baletnu umjetnost na prostorima bivše države, ali i u inozemstvu.
Marinić je rođen u Loparu na Rabu, 2. siječnja 1936. Dugogodišnju plesačku karijeru započeo je u osječkom HNK (1951. – 1956.) i potom prešao u sarajevsko Narodno pozorište gdje se u paru s profesionalnom, ali i bračnom partnericom, balerinom Katarinom Kotzkom afirmirao kao „plesač izuzetnog talenta i scenske atraktivnosti“ (Enciklopedija sarajevskog Pozorišta). Bio je prvak Baleta i nositelj gotovo svih solističkih uloga baletnog repertoara, svoje role ostvarivao je „vrlo muzikalno i poetski.“ Iako je s uspjehom tumačio niz uloga modernog baletnog repertoara, Marinić je pokazivao osobit afinitet za klasično – romantične kreacije. Osobito se isticao kao Romeo („Romeo i Julija“), Princ Siegfried („Labuđe jezero“), Grof Albert („Giselle“), Princ („Pepeljuga“), Quasimodo („Esmeralda“) i Mandarin („Čudesni Mandarin“). Šezdesetih godina prošlog stoljeća tim je svojim kreacijama bio i redoviti gost kazalištâ u Zagrebu (1959. – 1962.), Novom Sadu i Beogradu, a zabilježio je i veći broj inozemnih gostovanja bilo s ansamblom Sarajevskog baleta, bilo samostalno (Atena, 1962. – Kralj u „Bakhanticama“).
Kao koreograf i suradnik za scenski pokret Marinić je surađivao u nizu dramskih, opernih i operetnih predstava u kazalištima u Sarajevu, Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, Zadru, Tuzli, Zenici… Potpisivao je autorske projekte „Ljubav na krovovima“ i „Zaplešimo kroz povijest“ i samostalne režije „Seviljski brijač“ i „Mračna komedija“, uprizorujući i brojne mjuzikle i predstave za djecu („Snjeguljica i sedam patuljaka“, Rijeka i Tokio; „Riječ je o cirkusu“ osječko Dječje kazalište). Djelovao je i kao pedagog i predavač scenskog pokreta, plesova i mačevanja na kazališnim akademijama u Sarajevu, Tuzli, Zagrebu i Osijeku.
Posljednje desetljeće i pol profesionalnog života Antun Marinić s ljubavlju je posvetio voljenom Osijeku. Njegov angažman (u početku zajedno s primabalerinom, koreografkinjom i pedagoginjom Sonjom Kastl) na osmišljavanju i pokušaju stvaranja profila Plesne skupine HNK, i neprestana borba za ponovo konstituiranje profesionalnog baletnog ansambla u Osijeku – u turbulentnim situacijama neimaštine i slabog zanimanja „političkih struktura“ izvan teatra, koje se brzo izmjenjuju – doduše nije urodio plodom. Ali je zato ostao pojedinačni rezultat brojnih predstava, među kojima valja izdvojiti „Rigoletta“ (u kojem je Marinić, zajedno s koredateljem Zlatkom Kauzlarićem Atačem uznastojao ustrajati na dramaturško-dramskim silnicama) te osobito „Carmen“ redatelja Petra Selema, s Marinićevim snažnim, kvalitetnim koreografskim prinosom.
Antun Marinić bio je tih, uljudan i drag čovjek. Ozračje koje je stvarao oko sebe bilo je poticajno, i puno neke – danas već pomalo zaboravljene – kazališne i ljudske ljepote. Takav će trajno ostati u našem upamćenju.
Hrvatsko Slovo, Zagreb, 20. travnja 2012.