30.03.2023.
Piše: Šimun Jurišić (1942.-2010.)
Godine 1921. osječki kazališni umjetnici Đuro Berkeš, Mirko Polić i A. V. Beck uredili su i izdali knjigu koja ima potpuni naslov: „Talija. Almanak za godinu 1922. I. godište“ i nepunih tristo stranica veličine 18×13 cm. I danas su, na žalost, knjige ove i ovakve vrste rijetkost. Možda ću i pretjerati ako kažem da je „Talija“ najznačajniji zbornik radova o kazalištu koji se pojavio u Hrvatskoj izvan Zagreba. I čega sve nema u tom almanaku? Poslije predgovora, kalendara, „riječi publici“, „prošpekta naših kazališta“, informacije o Udruženju glumaca SHS, dolaze poglavalja: „Iz povijesti jugoslavenskih kazališta“, „Biografije i portreti“, „Nekrolozi“, Dramski i drugi stručni članci“, „Općenito iz kazališta“, „Šala i satira“ i na kraju – kao uvijek – „Dodatak“.
Među suradnicima „Talije“ nalazimo značajna, veoma značajna imena: I. Vojnovića, M. Begovića, M. Ogrizovića. Članak hrvatskog književnika Milana Begovića „Loše navike u teatru“ donosi zapažanja koja su i danas zanimljiva. To je jedan od rijetkih literarnih sastavaka u hrvatskoj književnosti o kazališnoj publici. Begovićevi prigovori kazališnom općinstu dadu se svesti na sedam točaka. Evo tih „Sedam smrtnih grijeha“:
To je „sedam grijeha“ koje Begović pripisuje publici, jer za osmi publika nije kriva.
„Svake večeri za vrijeme predstave razvija se živa konverzacija u koridorima među garderobijerkama i biljetarima, pri kojoj sudjeluje i stražar, koji tu ima službu.“
Na početku članka pisac traži razloga za „loše navike u teatru.“. U jednom trenutku kaže: „Ali izgleda, da su nove prilike, koje su nastale poslije rata i nova publika, koja je lakše stekla bogatstvo nego li će steći pristojnost – pridonijeli mnogo nemiru, neredu, bezobzirnosti, koji ometaju pobožne goste u našem hramu umjetnosti.“ Pomalo patetično pisac „Gige Barićeve“ kliče: „Samo je jedno mjesto, gdje veliki postotak ljudi misli, da ima pravo dosađivati i smetati, biti nepristojan. Samo je jedno mjesto, gdje mnogi misle, da je on sam na svijetu, pa ne treba da se obazire na druge. A to mjesto je kazalište.“
O kazališnoj se publici pisalo više usput nego sistematično i temeljito. Naglašavao se je njezin ukus i neukus, sklonost prema ozbiljnoj drami, komediji, opereti ili operi. Spominjala se je njezina nesposobnost da razlikuje događaje na pozornici od onih u životu.
Iz Begovićeva se članka ne vidi o publici kojega je grada riječ. Možda je mislio općenito na našu kazališnu publiku između dva svjetska rata. Nažalost, neke (loše navike) kazališne publike između dva svjetska rata ostale su i danas…
(„Kazalište“ br. 114. 1.-15. veljače 1977.)
Odabrao Ljubomir Stanojević
Potpis ispod fotografije:
Publika u „starom“ osječkom gledalištu (prije 1975.) bila je izrazito građanskoga „štiha“ i teško da bi se (i) na nju mogli odnositi Begovićevi prigovori.