Novosti

Piše: Šimun Jurišić (1942.-2010.)

Godine 1921. osječki kazališni umjetnici Đuro Berkeš, Mirko Polić i A. V. Beck uredili su i izdali knjigu koja ima potpuni naslov: „Talija. Almanak za godinu 1922. I. godište“ i nepunih tristo stranica veličine 18×13 cm. I danas su, na žalost, knjige ove i ovakve vrste rijetkost. Možda ću i pretjerati ako kažem da je „Talija“ najznačajniji zbornik radova o kazalištu koji se pojavio u Hrvatskoj izvan Zagreba. I čega sve nema u tom almanaku? Poslije predgovora, kalendara, „riječi publici“, „prošpekta naših kazališta“, informacije o Udruženju glumaca SHS, dolaze poglavalja: „Iz povijesti jugoslavenskih kazališta“, „Biografije i portreti“, „Nekrolozi“, Dramski i drugi stručni članci“, „Općenito iz kazališta“, „Šala i satira“ i na kraju – kao uvijek – „Dodatak“.

Među suradnicima „Talije“ nalazimo značajna, veoma značajna imena: I. Vojnovića, M. Begovića, M. Ogrizovića. Članak hrvatskog književnika Milana Begovića „Loše navike u teatru“ donosi zapažanja koja su i danas zanimljiva. To je jedan od rijetkih literarnih sastavaka u hrvatskoj književnosti o kazališnoj publici. Begovićevi prigovori kazališnom općinstu dadu se svesti na sedam točaka. Evo tih „Sedam smrtnih grijeha“:

1. „Najveća je bezobzirnost prema umjetnicima kao i prema publici zakašnjavanje na predstavu.“

2. „Nisu manje dosadni i neugodni oni posjetioci koji se za vrijeme predstave neprestano razgovaraju.“

3. „Od velike je smetnje neprestani kašalj kojeg kataralnog posjetioca.“

4. „Na poseban način izazivlje naše nerve susjed, koji se za vrijeme predstave hrani.“

5. „Jedan špecijalitet jest vođenje male djece u teatar.“

6. „Uz ove imade još i drugih neprilika, koje bi morao izbjegavati svaki otmen gledalac. Tako nije lijepo kad netko nogama udara u noge susjeda, koji pred njim sjedi – ili koljenima gura u njegov naslonjač – ili nasloni svoje lice laktom na obje ručice svoga sjedala.“

7. „Isto tako svaka dama morala bi znati, da je puno ugodnija njezina blizina, ako nije zadojena jednim ‘bon marché’ parfemom – a gospodin, da je vrlo degutantan, kad miriše po brijačnici.“

To je „sedam grijeha“ koje Begović pripisuje publici, jer za osmi publika nije kriva.

„Svake večeri za vrijeme predstave razvija se živa konverzacija u koridorima među garderobijerkama i biljetarima, pri kojoj sudjeluje i stražar, koji tu ima službu.“

Na početku članka pisac traži razloga za „loše navike u teatru.“. U jednom trenutku kaže: „Ali izgleda, da su nove prilike, koje su nastale poslije rata i nova publika, koja je lakše stekla bogatstvo nego li će steći pristojnost – pridonijeli mnogo nemiru, neredu, bezobzirnosti, koji ometaju pobožne goste u našem hramu umjetnosti.“ Pomalo patetično pisac „Gige Barićeve“ kliče: „Samo je jedno mjesto, gdje veliki postotak ljudi misli, da ima pravo dosađivati i smetati, biti nepristojan. Samo je jedno mjesto, gdje mnogi misle, da je on sam na svijetu, pa ne treba da se obazire na druge. A to mjesto je kazalište.“

O kazališnoj se publici pisalo više usput nego sistematično i temeljito. Naglašavao se je njezin ukus i neukus, sklonost prema ozbiljnoj drami, komediji, opereti ili operi. Spominjala se je njezina nesposobnost da razlikuje događaje na pozornici od onih u životu.

Iz Begovićeva se članka ne vidi o publici kojega je grada riječ. Možda je mislio općenito na našu kazališnu publiku između dva svjetska rata. Nažalost, neke (loše navike) kazališne publike između dva svjetska rata ostale su i danas…

(„Kazalište“ br. 114. 1.-15. veljače 1977.)

Odabrao Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

Publika u „starom“ osječkom gledalištu (prije 1975.) bila je izrazito građanskoga „štiha“ i teško da bi se (i) na nju mogli odnositi Begovićevi prigovori.