03.02.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Skoro će dvanaest godina otkako smo se na groblju sv. Ane 2010. oprostili od Branke Galić, istaknute operne umjetnice, možda posljednje prvakinje HNK koja je s uvjerenjem živjela svoju umjetnost – što je publika prošloga, dvadesetog stoljeća istinski prepoznavala i honorirala.
Rođena je 8. veljače 1928. u Zagrebu i da je poživjela – bio bi joj 94. rođendan! Naturalizirana Splićanka – tamo je završila osnovnu školu i dva razreda Realke – poslije četverogodišnjeg ratnog razdoblja u Zemunu 1946. godine dolazi u Rijeku, završava gimnaziju s ispitom zrelosti i pohađa muzičku školu. Uskoro odlazi u Zagreb gdje 1952. godine diplomira na Državnoj muzičkoj školi zagrebačkog Konzervatorija.
Po povratku zapošljava se u Rijeci kao nastavnica glazbenog odgoja, koncertrira, nastupa na radio-postaji Rijeka, studira uloge te, napokon, 1953. godine debitira u riječkoj Operi kao Micaela u Bizetovoj „Carmen“. Dvije godine kasnije, od 1. rujna 1955., nakon audicijskog nastupa u ulozi Mimi (G. Puccini, „La Bohème), dobiva angažman u Operi HNK u Osijeku gdje djeluje kao prvakinja do umirovljenja, 1981.
„Dramski sopran velike nosivosti i širokog raspona, što joj omogućuje oblikovanje opernih likova različitog karaktera“, ocjenjuje muzikolog i kritičar Krešo Kovačević. A ona je, doista, bila i Mozartova grofica Rossina, Donna Elvira i Donna Anna („Figarov pir“, „Don Giovanni“), do Verdijevih heroina (Leonora u „Trubaduru“; Desdemona u „Otellu“; Amelia u „Krabuljnom plesu“).
Na osječkoj je pozornicu u blizu tri desetljeća rada plijenila svojim ostvarajima Madeleine (Giordano, „Andre Chénier“), Tatjane i Lise (Čajkovski, „Evgenij Onjegin“ i „Pikova dama“), Santuzze (Mascagni, „Cavalleria rusticana“), a u domaćem repertoaru Eve (Zajc, „Nikola Šubić Zrinjski“), Đule (Gotovac „Ero s onoga svijeta“), Jele (I. Brkanović, „Ekvinocij“) i dr.
Kreirala je snažne dramske uloge u suvremenom opernom repertoaru, poput Magde u Menottijevom „Konzulu“, Majke u „Zatočeniku“ L. Dallapiccole, Lukrecije (O. Respighi), Žene (F. Poulenc, „Ljudski glas“) te Penelope (R. Liebermann) i Lady Billows (B. Britten, „Albert Hering“) – za potonje dvije nagrađena je na Annalima komorne opere i baleta (1972. i 1974. godine).
Dobitnica je (1969.) i najuglednije muzičke nagrade „Milka Trnina“. Gostovala je u Rumunjskoj, Bugarskoj, (tadašnjoj) Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Njemačkoj.
Branka Galić ostat će, ipak, u sjećanjima osječke publike ponajprije kao – iznimna i nezaboravna Puccinijeva heroina Tosca. Za tu je kreaciju umjetnica 1962. godine dobila Nagradu grada Osijeka.
Grob ove primadone na osječkom gornjogradskom groblju iznimno je teško pronaći. Blizu kapelice je ali…
U sjećanjima – umjetnica puno lakše opstaje.
Potpis ispod fotografije:
Branka Galić kao nezaboravna Puccinijeva heroina Tosca