20.01.2022.
DIVAN SI, CHOPIN…
Piše: Ljubomir Stanojević©
Vašarište uspomena! Lebdjeti, s vrećom uspomena, nad nekim zimama, dragim ljudima, mjestima… Piše moja draga I. Iz onih godina kada smo bili (i zauvijek ostali) sentimentalni drugari, kojima je uvijek bilo jako važno ono što je drugima malo, koji smo sobom dokazivali (da li i dokazali) sve ludosti, besramno čiste, ponekad bolne, prepoznatljivo naše… Chagallov Witebsk na čestitki što hoće sreću u ovoj, a raspiruje stare čežnje davnih godina… Naše varljive sreće!
U Osijeku je magla. I u toj magli, neki dan, u blizini Teatra, drago lice, poznat osmijeh: FRANO KRTIĆ. Dugogodišnji prvak Drame HNK, sada već podebelo u mirovini, ponešto i usporen u aktivitetu oko Teatra veterana (kojega je inicijator i uspješni dugogodišnji voditelj), ali jednako glumac, uvijek…
Razgovaramo, konvencionalno, jer smo se u tim dugim neviđenjima pomalo izgubili od onih s kojima smo, davnih godina, bez mjere, znali dane i noći provoditi mudrujući o kazalištu i razmjenjujući ona tiha mala uvjerenja što se priopćuju sa strahom odavanja tajni… Pa, ipak, ostalo je u pogledu nešto ostarjela glumca i onoga drugog, ne više mladića, naše davno zavjereništvo: možda je prekasno, a možda bi se, makar još jednom, valjalo okupiti oko kakve dobre predstave, izgovoriti neke riječi iz otvora ovovremene pozlate haenkaovske dvorane… Da riječi zaigraju u srcu a dodir pogledima da bude opet stari izazov zapisivanja nekih riječi… O Glumcu…
Dok pišem ovaj tekst netko u tzv. „solističkoj“ sobi u HNK-u (soba, s klavirom, u kojoj se pjevači-solisti, uz studij uloge, „upjevavaju“ prije nastupa na sceni), iznenađujuće, prebire dirkama klavira i svira – Chopina. Mislim, slučajno; a onda glazba potraje, dosta dugo, nemam osjećaj da je vježbanje (nema „vraćanja“), roje se zvuci… Nezauzdana znatiželja otkriva pijanista – mladi korepetitor HNK ZLATKO KNEZOVIĆ svira – „za sebe“… Nije pretpostavio slušatelja pa mu je neugodno. Hvalim ga, s uvjerenjem. Pa tako slušam Chopina, još neko vrijeme, a kada glazba prestane, već dobrano upućen svojim uspomenama, sjetim se nekog vremena prije gotovo tri desetljeća, i zapisanog spomena: DIVAN SI, CHOPIN, SAMO… (To je rečenica iz „Neisplakanih“ Mirka Božića). Mnogo, mnogo godina kasnije, dočitao sam i njen završetak. Glasi… KASNO!
Ah, lebdjeti s vrećom uspomena… Upravu je I. Susretati se s ljudima u magli, u sebi, slušati (budućeg) pijanista koji, možda, glazbom rješava i kakve svoje muke… Napisati, napokon, nekoliko redaka…
Što misliš o kakvom malom bijegu? Na jug?
Da. Na jug!
Glas Slavonije, Osijek, 20. siječnja 1989.
Potpis ispod fotografije:
Dramski umjetnik Frano Krtić (1920. – 2000.)