Goni ih Otto (Armin Ćatić donosi ga nekom sirovom, grotesknom turbofolk gestom) u glumu, kao da mečke na lancu tjera da igraju na vašaru. U jednom trenutku naređuje im da pjevaju završni stavak Beethovenove Devete simfonije („An die Freude“), pa dok se iz njihovih žigosanih grla mučno probija oda radosnica, Otto ih likvidira hicima iz pištolja i suludo se ceri, kao da će sad čaše lomit od užitka.

Guranje resetiranog fašizma pod skupe tepihe

Vremena su se drastično preklopila. Današnja himna Europske unije, s Beethovenovim remek-djelom u matrici, pompezno gura resetirani fašizam pod skupo plaćene tepihe. Taj stavak predstave „Dječak koji je govorio Bogu“ Damira Mađarića, u viziji slovenskog redatelja Sama M. Streleca, jedan je od ključnih. Na lekcijama koje nam zlo ispisuje u bukvarima, uporno padamo. Kao okorjeli ponavljači.

Zato je Strelec za plovidbu s ansamblom Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku s pravom izabrao kurs tragigroteske. Ili, tragedije s čestim ehom sarkazma u backgroundu. Sarkazma kao ploda društvene nemoći. Nemoći izazvane činjenicom da letargično dopuštamo zaudarajućim ideologijama terora uredno presvlačenje u nove uniforme i korištenje novih alata.

Dnevnik o stradanju židovskog dječaka Emanuela

Kraći roman Damira Mađarića „Dječak koji je govorio Bogu“ (objavljen 2010.) prati stvaralačku krizu, letargiju i jalove alibije Pisca, rutinera bezvoljnog i u stvaranju i u intimi sa ženom, neurotičnog u ćorsokaku tlapnji o pisanju većem od života. Elem, jednog vrelog dana, kad mu supruga i kćeri otputuju na more, slučajno pronalazi staru bilježnicu sa zapisima židovskog dječaka Emanuela.

Strašni dnevnik o stradanju Emanuela i njegove porodice, na Pisca djeluje poput narkotika užasa. Doslovce ga, kao vremeplovom, prebacuje u kožu dječakove tragične sudbine i izaziva u njemu erupciju spisateljske groznice. Prepisujući davnašnju tragediju, on stvara roman kojim se utopijski brani od ravnodušja svoga svijeta na resetirano zlo.

Promišljeno preplitatanje dvije idejne vodilje

Kao autor dramatizacije, Strelec je Mađarićevu prozu koristio kao predtekst. Ironijski ga podnaslovivši kao „fantastičan komad za mlade i djecu“ i podijelivši u činove: „Raj“, „Progon iz raja“, „Pakao“, stvorio je platformu na kojoj će promišljeno tkati i preplitati dvije idejne vodilje.

Jednu o povampirenosti fašizma i globalnoj kapitulaciji da se tome suštinski suprotstavimo. I drugu, utopijsku – o divljoj, snažnoj, bezgraničnoj vjeri u moć umjetnosti koja superherojski mrvi svaku zlu kob, nasilje i barbarsku destrukciju.

Scenografija oko koje se okreće mučna gravitacija predstave

Dva scenografska temeljna toposa (Strelec potpisuje i magičnu scenografiju, organski upotpunjenu svjetlosnim dizajnom Tomislava Kobie i videoradovima Josipa Grizbahera) postala su dramaturške jezgre oko kojih se pokreće mučna gravitacija predstave.

Jedan je ormar zaboravljen u dvorišnoj krami, u kojem će se „autati“ sav zakopani užas destruiranog djetinjstva. Drugi znak čine pokretni hrđasti zidovi koji imaju gamu i logoraških nastambi i vagona u transportima smrti.

Upravo će negdje na sredini predstave, kad crna bagra zakotrlja transporte židovskih, srpskih i romskih duša na put bez povratka, a njihov mučenički ples (izvanredna koreografija Maje Huber u sinergiji s izborom glazbe Igora Goluba) ekstatično udara u ledeni metal, doći i do Piščeve umjetničke i društvenoodgovorne ekstaze.

Put od samodopadne žrtve do čovjeka smlavljenog patnjama

Vladimir Tintor nadahnuto je prošao put od njegove samodopadne autorske žrtve, ispraznog lova na božansku inspiraciju i knjigu nad knjigama, do čovjeka smlavljenog patnjama bližnjeg, stvaralačke i ljudske identifikacije sa stvarnim pitanjima egzistencije. Njegovog brata blizanca iz prošlosti, dječaka Emanuela, vrhunski je posvojio Antonio Jakupčević, ostavljajući bogatu zalihu lica i emocija na rudokopu ove predstave.

On je i zamaštano heripoterovsko ptiče zaštićeno zlatnim krletkama bogate porodice i dijete zlostavljano od vršnjaka i pregrubo sazreli muškarac i onaj koji sanja da će jednom postati glumac i naposljetku glumac kojemu je publika sama Smrt. Njegov odlazak u onostrani smiraj, dok u predsmrtnom deliriju fašističkoj fukari govori Goetheova „Fausta“, zaista je katarzično finale.

I u najrazigranijim masovkama spektakl nije pogubio dušu glumca

Znalačko orkestriranje epom (vizualitetu puno doprinosi i kostimografska vizija Tončice Knez, Kristine Tokić i Maria Tomaševića – studenata kostimografije na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu- protegnutu od tridesetih i četrdesetih 20. stoljeća do danas) nije Strelecu priječilo da puno pažnje pokloni glumačkim kreacijama. I u najrazigranijim masovkama njegov spektakl nije pogubio dušu glumca.

Zato se u udarničkom ansamblu može uživati u nizu upečatljivih performerskih bljeskova: Anita Schmidt, Ivana Gudelj Tešija i Selma Mehić (Piščeva žena i kćeri), Ivan Ćaćić (Good Guy), Matija Kačan (Bad Guy-njemu pripada i antologijski autoironijski monolog o sjaju i bijedi umjetnosti, kao i ona znamenita Nietzscheova: „Bog je mrtav!“ ), Petra Bernarda Blašković (Mama), Mario Rade (Tata), Ljiljana Krička-Mitrović (Baka), Davor Panić (Djed), Duško Modrinić (Glumac), Vjekoslav Janković (dr.Bruner)…

I kad naposljetku zapjevaju Cohenovu odmetničku poemu „The Partisan“ i blagoslove nas mračnim snom o slobodi: „Through the graves the wind is blowing / Freedom soon will come / Then we’ll come from the shadows…“ utopija sudbinski zasvjetluca u tami. Hvala im na tome.

Davor Špišić, Telegram.hr

10.4. 2021.