19.05.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
U Osijeku je umro Đuro Mokran (1940.), dugogodišnji (1967. – 1989.) član opernog zbora HNK. Uredno je – kako se to i inače čini – istaknuta osmrtnica u Kazalištu. Oplakuju ga kći, sin, zet, unučad i praunučad. A kazalištarci? Sjećaju li ga se kazalištarci?
Dakako da ga se sjećaju. Bar oni koji su još tu (iz 1989. – kada je Mokran otišao u invalidsku mirovinu): Mirjana Babić, Marina Krešić, Snježana Lakotić, Tatjana Petrijevčanin, Josip Slam, Ljubica Terzić, (tada zboristi/ce) Blaženka Targuš i Sanja Toth, kao i Nenad Tudaković… Sjećaju ga se tadašnji kolege, danas umirovljenici: Slavica Benevrekić, Tomislav Binder, Katica Cvjetković, Rosa Galić, Marija Knežević, Viktor Kerže, Snježana Lubina, Zvonimir Posavac, Marija Raljević (dragocjena – o njoj jednom!), Zoltan Sabo, Marija Šimac, Mirjana Šimić, Radmila Šterle, Brane Vujadinović, Zdenka Zubčević…
Dragi naši zboristi!
Nekrolog Đuri Mokranu mogao bi biti i nekrolog nedavno preminulome Otonu Mišetiću, ili dragocjenom Slavku Bogdanoviću; ili Zlatku Balogu, Ivanu Cvetkoviću, Vladimiru Đerdaku… A u prisjetima su i Gašpar Tomislav Hühn, Nikola Omrčen, ali i Lucija Halapa, Rebeka Takač…
Dragi, dragocjeni…
Smrt Đure Mokrana vraća u 1989. godinu, tadašnjih 44 člana zbora, ali još više – kraj jednog, posve drukčijeg vremena. U jednoj svojoj predstavci (Kazališnom savjetu), stavljajući prigovor na „umjetničko razvrstavanje“, Mokran, zapravo točno, odslikava kazališnu radnu atmosferu, umjetničku svestranost, nevjerojatni radni elan (ne samo njegov!):
„Do sada sam odigrao veliki broj uloga, malih, srednjih i većih u muzičkim i dramskim predstavama – piše Mokran. – Mnogo puta se događalo da sam u zadnji čas, pa čak i bez prethodne probe, uskakao u ne uvijek beznačajne uloge. Po potrebi uvijek sam radio kao ispomoć u baletu. Rijetko u kojoj muzičkoj predstavi, radi scenskog ponašanja, da ne dobijem posebne zadatke kao član zbora. Kao član zbora uvijek sam u svoj rad ulagao maksimum koji sam mogao. Do sada za uloge kako muzičke, tako i dramske ne sjećam se da je bila napisana loša kritika, a previše bi bilo da nabrajam sve uloge koje sam odigrao. Također se ne sjećam da sam za svoj rad bio opominjan ili disciplinski kažnjavan. Često sam dobio pohvale od vanjskih suradnika koreografa i redatelja, za posebna zaduženja koje sam uspješno obavljao kao član zbora. Mišljenja sam da ne moram posebno naglašavati da sam znao imati tokom jedne sezone i po 170 predstava, i sve sam obavljao bez prigovora.“
Malo bi tko, od gore spomenutih imena, mogao reći išta drukčije.
Drugo vrijeme, drugi običaji!
I zato ovaj (s)pomen(ak) ne samo Mokranu, nego i svima: i kojih više nema, i koji, s prisjetima, traju svoje umirovljeničke dane (poput i ovog autora!); koji su još tu… I onima koji tek dolaze.
Potpis ispod fotografije: Đuro Mokran, član Opernog zbora HNK (Arhiva HNK u Osijeku)