15.04.2021.
Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©
Tko god me vraća u razdoblje moje kazališne mladosti nehotice otvara prostor sjete. Na jedno vrijeme koje nam je neminovno – što se više udaljujemo – sve bliže. Vrijeme kazališne radosti.
Glumci Olivera Kostić i Zvonimir Marković bili su, 1955, u prvom profesionalnom angažmanu. U Osijeku. On, Slavonac (Našički Markovac, 1930.), ona, Beograđanka (1931.). Zvonimir dolazi poslije završene Učiteljske škole i srednje Glumačke škole u Sarajevu, Olivera – poslije završene Kazališne akademije u Beogradu. Zvonimir je već (uspješno) režirao našičkim amaterima. Olivera je odigrala neke uloge u beogradskom Narodnom pozorištu.
Iako početnici, uspješno su počeli graditi kazališne karijere. Gaša i Renc u „Šarenoj lopti“ (I. Torkar), Simona i Šćepan Banski u „Ljudima“ (V. Subotić), Happy i gđica Forsyt u „Smrti trgovačkog putnika“ (A. Miller)… Olivera igra Juliju (Shakesepare), Zvonimir je Bokčilo (Držić, „Dundo Maroje“). U „Pygmalionu“ su Higgins i Elise. Početak ljubavi i privatno? U „Snu ljetne noći“ (Shakespeare) Zvonimir je Lisandar “zaljubljen u Hermiu”, a Olivera Hermia, “zaljubljena u Lisandra”.
Bilo je još uloga. Velikih i malih. Zvonimir: grof Trifić (Sterija, „Zla žena“); Benvoglio (Shakespeare, „Romeo i Julia“); Polugan (Krleža, „Vučjak“); Šimun, učitelj (G. Gamulin, „Kuća Narančića“); Don Guritan, grof Ognate (Hugo, „Ruy Blas“)… Olivera: Pere (Držić, „Dundo Maroje“); Donna Maria od Neuburga, španjolska kraljica (Hugo, „Ruy Blas“)…
Kaže kritika za Oliveru, već u prvoj njezinoj osječkoj predstavi: “Posebno moramo, dakako, istaknuti Oliveru Kostić, za koju će se vjerojatno ubrzo otimati sva naša kazališta, jer je to veoma talentirana glumica. Svojom kreacijom u ‘Šarenoj lopti’ obećava, da će se uskoro razviti u glumicu velikog formata”. Ili za Zvonka:
“U velikom ansamblu osječkih mladih glumačkih snaga nastupio je Zvonimir Marković kao Bokčilo. Unatoč mladosti, koja mu probija i kroz masku starog sluge, ovo je bila odlična kreacija. Svježa darovitost ovoga glumca posebno je ugodan doživljaj u toj lijepoj predstavi. Lijepo je i ugodno, kad se mogu utvrditi među ostalim i ovakva otkrića”.
Poslije dvije uspješne kazališne sezone Olivera Kostić i Zvonimir Marković otputili su se, 1957., svojemu drugom glumištu, u Sarajevo. I tamo trajno ostali – kao „essekerski zaljubljenici“ (privatno), i kao glumci Maloga (danas Kamerni teatar’55) odnosno prvaci Narodnog pozorišta. S trajnim zapamćenjem – Osijeka.
“U ljubavi, izgleda, zaista je tako: stvari se događaju mimo naših planova, izvan naše volje, bez velikih riječi” (Drago Kekanović)
Bit će da je doista tako!
Potpis ispod fotografije:
Olivera Kostić i Zvonimir Marković na pokusu „Šarene lopte“ I. Torkara, u režiji Branka Mešega (listopad, 1955.)