Novosti

‘GOSPOĐICA JULIJA’: KOPRODUKCIJA OSIJEK – VINKOVCI

Predstava koja me oduševila, najbolja dosad režija Aide Bukvić koju sam ispratio

Gledalište karlovačkog Zorin doma i kad je prazno – ima glava. Zrak iznad sjedala uskraćenih ljudima, poradi distance protuepidemijske, zauzele su lebdeće “lubanje” bijelih balona, a nasloni sjedalica presvučeni su majicama, ogrnuti košuljama. Takvu covid-scenografiju za gledalište patentirala je Marta Crnobrnja za predstavu Talijanske drame “Evanđelje neprijatelja”, početkom listopada u riječkoj Filodrammatici. Tad su, u skladu s radnjom, prazne sjedalice zauzeli maštovito odjeveni kosturi, a ovdje taj rad, vidjevši riječku predstavu, sad već kao trajno praktično rješenje, parafrazira domaći redatelj i glumac Peđa Gvozdić: njišu se te glave za sve predstave i njihat će se sve dok budu trajale protuepidemijske mjere.

Gledalište i inače bijaše podosta prazno, ali s dovoljno ljudi da se osjeti kolektivna energija vrlo konkretna što raste uz predstavu Strindbergove “Gospođice Julije” u režiji Aide Bukvić i produkciji Osječkog HNK i vinkovačkog kazališta Joza Ivakić. Gledao sam dakle u Karlovcu njezinu sedmu izvedbu, kad predstave postaju napokon dobre ili napokon loše, a ova me oduševila kao najbolja dosad režija Aide Bukvić koju sam ispratio. Hladnoća i pustoš jednog već razorena bogataškog doma, doma plemićkog, njegova kuhinja i troje likova koje daju otpočetka koncentrirani, izvrsni glumci, uvlače te u igru dakle smjesta.

Klasičan tekst iznesen je, dramaturški gledano, cjelovito, pokraćeno je zbilja malo, ništa ključno, neka ponavljanja manja (rad Marijane Fumić) te se dakle i redateljica i glumci oslanjaju na pisca, nimalo dakle postmoderno. Postmoderna je, no zapravo radije simbolička, tek metalno elegantna, “otuđujuća” scenografija Saše Došen, koja je kreirala i skladne, pa i diskretno erotične, kostime za troje aktera koje tumače izvanredno troje glumaca.

Impresionira Matea Marušić kao Gospođica Julija. Ta je mlada umjetnica već očito dostigla prvu glumačku zrelost te je dala lik posve realističan ali i posve eteričan. Izvrsno komunicira s partnerom, vjerujemo njezinim mislima, naslućujemo njezine dvojbe, plijene nas njezini osjećaji, i u krvi i plaču ostaje profinjena. Inspiriran je, postojan i uvjerljiv, osobito u obratima što ih donose granične situacije, Vladimir Tintor kao Jean, a impresionira i Petra B. Blašković kao tobože ponizna kuharica Kristina.

Tomislav Čadež