02.11.2023.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Deseta je obljetnica odlaska uvaženoga književnika, dramaturga, kazališnog kritičara i teatrologa Igora Mrduljaša (Split, 9. kolovoza 1945. – Zagreb, 1. listopada 2013.). Pisao je o glumištu „uz koje je odrastao, živio i radio u njemu tri desetljeća… podsjećajući na dane poslove i ljude koji ne bi smjeli biti zaboravljeni… Iz jedino mogućega osobnog kuta i stajališta“ (zabilježeno u autorovoj Oproštajnoj kolumni, Hrvatsko slovo, Zagreb, 19. srpnja 2013.).
Igor Mrduljaš dobitnik je Demetrove nagrade za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa. Bio je prijatelj i suradnik lista HNK u Osijeku „Kazalište“ te kasnijih izdanja naše kazališne kuće. U sjećanje na Igora, objavljujem svoj nekrolog iz Hrvatskoga slova (Zagreb, 18. listopada 2013.):
***
Imam potrebu, i silnu želju da napišem nekoliko redaka o pokojnom kolegi i kazališnom prijatelju Igoru Mrduljašu. Znajući istodobno, da su sve riječi zaludne, i da će tek emocija i spoznaja o jednom bogatom i sadržajnom životu biti i jača i sve prisutnija u tišini (sjećanja).
Igora sam upoznao 1970. kao – suradnika. U petome broju „Kazališta ’70“, tadašnje „revije za scensko-muzičku kulturu“ (tiskovina, u nakladi HNK u Osijeku i pod mojim uredništvom, izlazila – u različitom obličju – od 1965. do 1981. godine) javio se, pored dotadašnjeg „starog“ suradnika iz Rijeke Ivana Floda, i mladi 25-godišnjak – Igor Mrduljaš. U svojem kazališnom pismu iz Rijeke, naslovljenom „Nevolje jednoga kazališta“, briljantni kritičar je ustvrdio: „Čvrstoća i nepokolebljivost u istrajavanju su jedini uvjeti za opstanak (ansambla.)“ Kao da je to bio leitmotiv sveukupnog Igorova kritičarskog i teatrološkog rada: čvrstoća i nepokolebljivost u istrajavanju…
Kakav je bio stručnjak takav je bio i čovjek: gospodin! Znao je prepoznati iskrenost i istinitost, i toj se strani bespogovorno opredjeljivao. Surađivali smo drugo i dobro: posljednji put pristao je biti gostom-urednikom programne knjižice predstave „Zastave, barjaci, stjegovi“ Mire Međimorca, kojom je osječki HNK, u režiji Georgija Para, 2007. obilježio 100. obljetnicu postojanja. Knjižica bijaše napisana i uređena uzorno, decentno i znalački. U tiskovinama koje sam pak ja uređivao, kao gost – u osječkome Dječjem kazalištu – često sam, s razlogom i opravdanjem citirao upravo Igora. Uz sveopće dobro prihvaćanje. Surađivali smo i u Hrvatskome društvu kazališnih kritičara i teatrologa obostrano se cijeneći i poštujući.
Dakako, zahvaljujući Igoru i ja sam postao njegovim suradnikom – Hrvatskoga slova, pa i drugih tiskovina („LuTka“). U vrijeme kada se o (ne)poćudnosti brinulo na mnogim stranama, Igor i „Slovo“ otvorili su mi stranice i ja sam dobar dio svoje kazališne publicistike objelodanio upravo u tom uglednom kulturnom tjedniku na (nadam se) obostrano zadovoljstvo. Hvala Igoru i hvala Hrvatskome slovu.
Danas, kada Igora više nema, osjećam se njegovim ne samo trajnim poštovateljem već i dužnikom. I siguran sam – da to nisam samo ja. Sjećajući se zajedničkih kazališnih uvjerenja, zajedničke ostrašćenosti za taj neuhvatljivi „život dvosatni“ i sve što ga čini, dovodi do njega i potom traje… mislim na Igora Mrduljaša, zaljubljenika, koji je teatar, kao popudbinu, ponio sa sobom. U daleke, a možda bliske, čudne i nepoznate svjetove…
Potpis ispod fotografije:
Naš kazališni prijatelj – IGOR MRDULJAŠ (1945.-2013.)