Novosti

Osijek voli svoju mitologiju. Ambicioznu obiteljsku kronika Ivane Šojat, ”Unterstadt” (2012.) Zlatko Sviben isprepleo je s Krležom i Euripidom, ”Osječki long, long play” (2018.) Branka Kostelnika i Davora Špišića poslužio je Saši Anočiću da preko rock-melodrame hvata nostalgiju glazbeno živih osamdesetih, a s tehnički i organizacijski zahtjevnom “Doljnjodravskom 11″ (2019.) ponovno je Sviben evocirao uspomene na djetinjstvo istraživačkog novinara i književnika Drage Hedla. Svaka od tih predstava gledatelja suočava sa sličnom dvojbom – u kojem pogledu i kako zapravo možemo učiti iz prošlosti, a da ne završimo u živom pijesku nostalgije? Pitanje je to konteksta, umjetničke revalorizacije i ulaska u trajniji dijalog sa sadašnjosti.

Jedna od poetski bliskih, no ipak ponešto tematski atipičnih predstava, jest i ”Guslač od marcipana” Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Labavo naslonjen na istoimeni roman Stjepana Tomaša u režiji Dore Ruždjak Podolski i preradbi Marijane Fumić, pokušava scenski dohvatiti brz i tragičan život osječkoga violinskog virtuoza Franje Krežme (1862. – 1881.), iz čije glazbene kutije u centru rodnog grada simptomatično odavno ne odjekuje glazba. Biografsku preciznost u građenju predstave izvan dijaloga i odnosa, inspiriranu glasovima iz arhiva, pratit će iz rupe orkestar (Bella Nagy, Damir Šenk, Maja Iljovski, Kristina Tomljanović Sasz, Žana Radonić) i mezzosopranistica Stefany Findrik, u koji će pogođeno, svaki u svoje vrijeme, upasti Franjin otac (Matija Kačan) i baka (Anita Schmidt).

Sve počinje u tišini, na dugački stol uz bijelo pozadinsko platno (minimalistička i ogoljena scenografija Stefana Katunara) polagano se penju glumci u bijelim, bež i tamnim tonovima (odjeci prošlosti, ali i slojevitost vidljivi su u kostimima Barbare Bourek) s naglašenim trzajima i izmicanjima (Dora Ruždjak Podolski, Selma Mehić). Pomaknutost, humor i živost pokretu daje Miroslav Čabraja. Tijekom iduća dva sata rijetko će nastupiti odmicanje od stola, koje će ujedno biti i odar, stalno usporavajući ritam izvedbe. Iako će Oliver Frljić i Sebastijan Horvat Shakespearea, Krležu i obiteljska grickanja čvrsto držati za stolom, dinamika i redateljske odluke kompenzirat će tu statičnost, dok se u ovom slučaju ipak, zbog predvidljive izmjene scena svjetlom (Tomislav Kobia), ali i inzistiranja na stalnoj prisutnosti unutar pripovjednog kazališta, gubi dramska napetost.

Zanimljivo, najmanje prava na riječ ima protagonist Franjo (Antonio Jakupčević). O njemu saznajemo uvijek od drugih – roditelja, sestre, učitelja, glazbenika, čime se sugerira da u odrastanju kakvo je imao zapravo nema prostora za igru, prve ljubavi ili sram. Sa sestrom Ankom (Antonia Mrkonjić) rastvara se punokrvnije dramsko tkivo jer u ogledalu vidimo dječaka kojeg najavljuju kao novog Paganinija, onoga koji je nalik Mozartu, a nju za klavirom tek kao vilu, krasoticu, djevojku, koja treba naučiti premetati rupčić za dobru udaju. Oboje glumaca traže i dobivaju svoj prostor. Dok je Jakupčević u oblikovanju lica impulzivan, zaigran, perfekcionist, Mrkonjić, iako u djetinjstvu nestašna, odrastanjem postaje ranjiva, krhka, posebno kad izgovara: ”Što će biti sa mnom? Čini mi se kao da je iza mene sve, a ispred mene ništa.” Tada ima svega dvadeset godina. Obilježeni roditeljskim odlukama završavaju svaki u svojem malom grobu.

Lica i naličja suprotnosti su i njihovi roditelji. Neostvareni glazbenik, otac slastičar (Matija Kačan) koji će sve podrediti školovanju djece portretiran je kao autoritarni tiranin, pokorna i utišana majka (Selma Mehić) tješit će zagrljajima, pravovjerna baka (Anita Schmidt) sugestivno će utjeloviti staloženost i devetnaestostoljetno nepovjerenje u žensku slogu. S druge strane povijesne ličnosti završavat će u karikaturama od Milana Šenoe (Aljoša Čepl), biskupa Strossmayera (Mario Rade), Franza Liszta (Armin Ćatić) do Izidora Kršnjavog (Duško Modrinić). Petra Blašković kao prva profesionalna violinistica, Ljudmila Weiser, zaokružit će priču o teškom proboju umjetnica kad izgovara da i lažne pohvale bole.

”Guslač od marcipana” funkcionira poput mnoštva kratkih rezova koji rekonstruiraju umjetnikov susret s glazbom, prvi javni nastup u Sisku, uglednike, kozerije, putovanja od Osijeka, Zagreba, Bologne, Rima, Berlina i konačno do Frankfurta (tri godine nakon smrti pokopat će ga na Mirogoju). Rezovi ostavljaju malo prostora mnogoznačnosti. Glumci su ti koji su pokušali udahnuti život faktografiji i varljivim uspomenama. No za istinski obrat potrebna je i solidna drama. Ona koja bi do kraja otvorila ne samo pitanje o našem odnosu prema rijetkom glazbenom geniju poput Krežme, nego i prema izgubljenim, ali jednako intrigantnim ličnostima u istoj županiji poput, primjerice kolekcionara Eriha Šlomovića. O njihovim odisejama ne smiju svjedočiti isključivo prašnjave spomen-ploče.

Anđela Vidović