21.12.2020.
Malo je toga što imamo pod nadzorom… Ne znamo ni koga ćemo, ni što ćemo pamtiti, ni koliko dugo, ni zašto, koliko, koliko bolno, sjetno, razdragano. Ne znamo ni kad će prestati ovo što tvrdoglavo zovemo životom, ni kako se čuvati, ni kako sačuvati one koji su nam važni, ni koliko su nam zapravo važni ti koji su nam važni. Ne znamo zašto nam se ponekad na ulici ukažu oni kojih više nema, pa se nasmiješimo iščekujući bliži susret, na trenutak posve nesvjesni činjenice da nam se priviđa. I bol se zatim ustostruči, opetovana bol kojoj vrijeme ne može ništa. Mučka je to bol koju su iskusili svi od nas kojima se nakon 21. prosinca prošle godine učinilo da Acin glas čuju na terasi ili stubištu koje vodi prema garderobama, kojima se učinilo da ga kroz prozor vide kako hita na probu u Zelenu dvoranu ili na pozornicu obasjanu radnim svjetlom, koji su u nekim starim podjelama vidjeli njegovo ime, koji su očekivali da će u kazalište ući i iza okuke kod portirnice sunuti prema nama neku šalu, raširiti ruke u zagrljaj. Aleksandar Bogdanović, naš Aco, naš prijatelj, glumčina, ljudina, naša emotivna duša prije točno godinu dana utonuo je u mrak komatoznog stanja iz kojeg nam se više nije vratio. Premda smo ga čekali, iščekivali bodrenjem, molitvama, zdušnim preklinjanjem neka se dogodi čudo. Čudo veće od činjenice da je uopće postojao netko kao Aco, čudo veće od nama udijeljenog čuda da smo ga uopće susreli, upoznali, bili uz njega i on uz nas, bili mu prijatelji… Prošla je godina dana, a kao da nije prošao ni dan, jer još smo u bolnome čuđenju odlaska prijatelja i umjetnika za kojim je otišla i cijela četa likova: i Rudolf Unterstadtski i Klaus Brauer Prolaznički i Molièreov Arnolphe i toliki drugi koji su bez njega ostali i bez tijela i bez glasa…