05.05.2022.
ISIDOR MUNJIN
Piše: Ljubomir Stanojević©
Prije dvanaest godina u Zagrebu je (19. travnja 2010.) umro jedan od najznačajnijih osječkih dramskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, glumac Isidor Munjin.
Glumac savršene dikcije, najbolji recitator kojeg je Osijek imao u posljednjih pola stoljeća, surađivao je pri utemeljenju osječkog studija Glume (Područno odjeljenje zagrebačke ADU) kao nastavnik Scenskog govora. Dobitnik je Nagrade grada Osijeka, Sedmoprosinačke nagrade HNK te više Prvomajskih nagrada (tadašnjeg) Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske.
Iako je posljednjih dvadesetak godina svoga života proveo u Zagrebu, Osijek je trajno nosio u srcu kao dragocjeni podsjetnik svoga sadržajnog glumačkog života.
***
Povod ovim redcima jedan je davni razgovor s Isidorom Munjinom, prvakom Drame osječkog Narodnog kazališta – o „Agoniji“, njegovu tumačenju lika Baruna Lenbacha, poimanju teatra uopće… Glumac, kojemu je ovaj poziv ne samo profesionalno opredjeljenje već i emocionalni i intelektualni stav, rekao je tada, između ostalog, i jednu misao koja je čvrstinom iskazanog u potpunosti zaokupila moju pažnju, a koja je otprilike glasila: „…kada na osječkoj sceni više ne bi bilo Lenbacha da ga tumačim, otišao bih ‘za njim’ u neki drugi teatar, svejedno gdje…“.
Da to nije bila samo prazna, s nešto jačom patetičnom intonacijom izgovorena konvencionalnost, uvjerili su se mnogi i mnogi kazališni gledaoci dosad, koji su razložnost Munjinove izjave otkrivali u onom čvrstom spoju Munjina-glumca i Lenbacha-lika, u čijem se jedinstvu kristaliziraju svi tamni valeri nesretnog Baruna koji otaljava svoje posljednje dane tragičnoga (i po njega i po druge) života, a koji Munjin uzvisuje do one točke klimaksa poslije kojeg će hitac revolvera biti jedino konačno rješenje – i prva prava tišina.
Razgovora s umjetnikom Isidorom Munjinom sjetio sam se prigodom nedavne predstave Krležine drame „U agoniji“, kada mi se stara misao – o Munjinu-glumcu, čiji je svaki nastup pun „premijernoga“ žara i želje, muke i otkrivalačkih težnji za novim – potvrdila i ponovo ponudila radost istinskog vjerovanja u teatar, misli koje nam mnogi isuviše često, a da to možda i sami ne znaju – oduzimaju.
Detalj kazališne umjetnosti, jedna ličnost s nesumnjivim teatarskim „veltanšaungom“, vraća malo tog vjerovanja u teatar, pomaže nadrastanje Scilâ i Haribdi sumnje.
Gledajte Munjina kao Lenbacha!