Novosti

Nije to prvotravanjska šala, sama nam je u razgovoru rekla, ali baš na taj je datum, prije puna četiri desetljeća, na daske osječkog HNK-a kročila, tada 21-godišnja Jasna Odorčić. Nizale su se uloge, predstave, sinkronizacije, aplauzi. Na kazališnim daskama, na malim ekranima i na filmskom platnu. Ovu ju sezonu u njezinom matičnom kazalištu gledamo u predstavi Jom kipur ili pomirenje.
* S obzirom da ste akademiju upisali već s 18 godina, reklo bi se da ste rano znali što želite od života?
– Moj otac bio je šef rasvjete u HNK-u u Osijeku i mogla bih reći da sam u kazalištu doslovce prohodala i odrasla. Kao 7-godišnjakinja sam, 1968., u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića igrala u predstavi Heidi. Znači, od malena sam maltretirala druge i morali su me gledati dok ja nešto predstavljam. (SMIJEH) Tata mi je branio sve što ima veze s umjetnošću, pa čak i glazbenu školu. Na žalost, preminuo je kada mi je bilo 10 godina. Mamu sam lakše ‘obradila’, prvo za glazbenu školu, a kasnije i za literarne i dramske sekcije u osnovnoj i srednjoj školi. Možete zamisliti sreću kada se u Osijeku otvorilo područno odjeljenje zagrebačke ADU. Majka mi, kao samohrani roditelj, nije mogla priuštiti studiranje izvan Osijeka. Bila je protiv akademije, smatrala ga je cirkuskim studijem. Ne bih li ju razuvjerila, odvela sam ju u HNK na predstavu Jalta, Jalta s pok. Gitom Šerman-Kopljar u naslovnoj ulozi. Kao iznimno senzibilna osoba, Gita je nakon svake izvedbe doživljavala ovacije, zasuzila od sreće. Tada sam mami rekla da i ja to želim.
* Koliko se uloga, barem samo kazališnih, stigne odigrati u 40 godina?
– Kameru sam upoznala tek u 47. godini. Upravo zbog kamera, produkcija kojima treba životopis, popisala sam sve svoje uloge i moram vam reći da je popis bio na 4-5 stranica. Stvarno im ne znam broj.
* Kakav je osjećaj bio stati pred kameru – filmsku/televizijsku?
– Na početku studiranja, prof. Fabijan Šovagović odveo nas je na filmski set. Bila je u pitanju neka noćna scena i sjećam se da sam se pitala: u čemu je čar filmske glume, gdje je tu umjetnost, gdje je tu glumac?! Moja prva uloga pred kamerama bila je uistinu velika i shvatila sam koliko se tu može dati. Počelo me to zabavljati pa sam pokušala svojim likovima u serijama dati život. To me i danas veseli, no neusporediv je rad pred kamerom i u kazalištu, pred živom publikom. Kazališna se uloga radi puno studioznije, a snimanje ide brzo, traje dugo, jer se želi snimiti što više epizoda u danu. To je doista posao u 5. brzini. U kazalištu istog trena od publike dobijete odmah povrat. Nijedna predstava nije ista, drukčija je svaki puta jer ovisi o osobnom raspoloženju glumca, reakcijama publike, partnerima na sceni. Ako publika dobro reagira, glumci su inspirirani i daju više od sebe. Ako je reakcija slaba, počnu nam se po glavi motati pitanja: gdje smo zabrljali, zašto im se ne sviđa i sl. Predstava živi, uvijek je drukčija i to ju čini zanimljivom. Na TV-u je adut brzina kojom se radi.
* Jeste li i vi u petoj brzini?
– Posrećilo mi se, rekla bih. Kada sam bila mlada, puno sam radila u kazalištu. Kao studenti smo doslovce bačeni u vatru, igrali smo u svakoj predstavi, po 15-ak izvedbi mjesečno. Kada su došli mlađi, nama je došlo mirnije razdoblje i pozabavimo se kamerom. No, ne bih rekla da radim u petoj brzini. Radila sam neke serije koje su bile main cast i trajale nekoliko sezona, ali unatoč tempu i radu i po 12 sati dnevno, imala sam vremena. Volim raditi, osjećam se živom kada radim.
* Osječku ste adresu zamijenili zagrebačkom.
– Dramska literatura, na žalost, ne obiluje ženskim ulogama za moje godište. Sve ono što sam željela igrati sam „prestarila“. Manje je za mene posla u kazalištu. S druge strane, producenti su „komotni“ u raspolaganju tuđim vremenom pa se zna dogoditi da navečer nazovu i pitaju možete li ujutro biti na setu. Meni je žao da više posla ima na televiziji, nego u kazalištu. Voljela bih prije mirovine odigrati još koju ulogu i nekom se dobrom oprostiti od publike.
* Imate li nešto na umu?
– Repertoar je teško sastaviti, s obzirom na ansambl koji imamo. Usto, kazališta nastoje uvijek nešto uštedjeti na honorarima, tantijemama i sl. Svjesna sam toga i moram se uklopiti u postojeći repertoar, a želje ostaviti negdje po strani.
* Što vas ispunjava osim kazališta i rada? Kada niste u kazalištu ili na setu.
– Osim s unucima, a petero ih je i pečem im kolače po željama, šetam, družim se, radim na sebi, ne prepuštam se godinama. Trudim se ostati u formi i nadam se da ću i u mirovini tako.
* Što unuci kažu kada vide baku na televiziji – bilo da su u pitanju serije, reklame, filmovi?
– Zgodna je bila situacija s mojom najstarijom unukom, koja sada ima 13 godina, kada sam joj pustila crtić koji sam sinkronizirala. Bilo su joj tada 2-3 godine. Bila je zbunjena kada je čula moj glas na TV-u, a ja sjedim pored nje i šutim. Za serije su svi još premaleni, nisu za njihov uzrast. No, oduševi ih vidjeti me na televiziji.
* Hvale li se u vrtiću ili školi da im je baka TV zvijezda?
– Bila sam u nekoliko navrata u školi, održala predavanje, druženje. Nismo ih odgajali, kao ni ja svoje kćeri, da je gluma neki glamurozan posao. Iako, sjećam se da me jedna kći, kada joj je bilo nekih pet godina, pitala zašto mi nismo bogati kao glumci u Hollywoodu.
* Osim honorara koji nisu kao preko oceana, što je u glumačkom poslu najteže?
– Ja glumački poziv jako volim i najteže mi pada kada s partnerom ne mogu naći zajednički jezik, postići kemiju. S obzirom na to da ja nisam individualac, nego volim timski rad s kolektivom i partnerom, teško mi je glumiti i opustiti se i ostvariti nešto ako nešto „ne funkcionira“.
* Kako to rješavate?
– Nekad uspijem razgovorom, nekad i ne uspijem. Trudim se prvenstveno zbog sebe. Volim reći da mi je gluma psihoterapija. Možda mi ne će svi povjerovati, ali ja sam introvertna osoba i na sceni, skrivena iza uloge, imam priliku reći i ono što inače ne mogu. U svakoj ulozi mogu naći i nešto što sam već iskusila. To su čari zrelih godina.
* Što glumu vama čini najljepšim poslom na svijetu? Od prvog susreta s tekstom do 50-te izvedbe?
– Najljepše je kada publika dobro primi predstavu. Pred kamerom nema publike, ali ima ekipa iza kamera, električari, garderobijeri, frizeri… Sjećam se jednoga snimanja na kojem su svi oni doslovce plakali nakon jedne emotivne scene. Moja prva serija bila je Zakon ljubavi i jedan mi je kamerman ‘ljutito’ rekao da zbog suza ne zna je li uspio izoštriti kadar.
* Uzevši u obzir kako se snima kao na traci, to je kompliment.
– Radi se kao ‘na dugme’, posebice kada ste u glavnoj podjeli i snimate i do 15 scena dnevno. Svaka scena ima i do tri kartice teksta. Sve to treba naučiti napamet, nema blesimetra, nema šaptača.
* To je dobra mentalna gimnastika.
– Istina, no u početku mi je to stvaralo problem u kazalištu. Jednom zgodom, sjećam se da je snimanje bilo produženo i kada sam došla u kazalište – a imala sam manju ulogu i redatelj je bio iznimno susretljiv – htjela sam biti spremna i naučiti svoju ulogu do kraja iz zahvalnosti. Naučila sam ju, izašla iz stana, krenula na probu i kada sam putem htjela u glavi malo proći ulogu, shvatila sam da ne znam ni riječ. Tri dana mi je trebalo da se vratim u taj kazališni mode, iz onog televizijskog koji ja zovem piši-briši. Morala sam se prilagoditi radu u dva različita medija.
* Televizija zahtijeva vojnički dril?
– Ustajanje je u pet da bih u sedam bila na setu na šminkanju, snimanje do 19 sati. Dođem doma i padnem ‘komirana’ u krevet – do pet ujutro. I tako mjesecima.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku