Novosti

KAZALIŠNI GOSPODIN

29.10.2021.

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©

 

Nije ovo zapis o „Prodanoj nevjesti“, ili je tek posredno, s nakanom isticanja jednog lika, onog zlosretnog komika Kecala, simpatične žrtve vlastitih spletki. Tumači ga jedan kazališni gospodin, umjetnik nenadmašne profesionalnosti, već gotovo pola stoljeća u teatru, a od toga blizu četiri desetljeća na osječkoj pozornici: Velimir Zgrablić. Kako to obično biva, prave vrijednosti, koliko god nosile auru, „pretplaćene“ su na samo-po-sebi razumljivo prihvaćanje, ali i uglavnom – šutnju. Tako se i o Velimiru Zgrabliću (ne samo o njemu!), za razliku od mnogih drugih, razmjerno malo pisalo. Zgrablić to ne zamjera: njegova je (samo)kritičnost oštrija od javnih primjedbi, a (samo)zadovoljstvo teško prelazi prag njegova osjećanja kazališta.

 

Ostvarivao je i ostvaruje brojne, vrhunske uloge, ali to prihvaća kao opravdanje životnoga opredjeljenja. Nikada nije bio estradna osoba, uvijek je težio (i postizavao) ozbiljnost. Možda ponajviše – kada je igrao/pjevao komične role, kakva je i Kecal u „Prodanoj nevjesti“, u Zgrablićevu tumačenju glumački do detalja izrađen lik, a pjevački raskošan u sonornosti basovskih tonova.

 

Mjera kazališnog i ljudskog uvjerenja gospodina Zgrablića – u što se autor mogao uvjeriti tijekom tri i pol desetljeća zajedničkog „življenja“ u osječkoj kazališnoj instituciji – oduvijek je bila: dostojanstvo. I stoga umjetnika nazivam gospodinom izvan svake kurtoazne etikecije. Zgrablić je to sobom i svojim uratcima oduvijek znao učiniti jednostavno primjerenim. Dokazujući kako je dostojanstvo svjetonazor uvjerenja i nikako ne znači mrzovolju, odbojnost. Nego vjeru da rad ima smisla i da nema jeftinoga uvjerenja – ni u kazalištu.

 

Druga je pripomena sentimentalno-pragmatična. Ako me sjećanje ne vara – a bez posebnoga provjeravanja – čini mi se da je prva Zgrablićeva uloga u Operi HNK bio Sparafucile u Verdijevu „Rigolettu“, otprilike u jesen 1962. (u režiji Nade Murat i pod dirigentskim vodstvom maestra Lava Mirskoga). Još se i danas sjećam sjajnih solista Emilija Tossuta (Vojvoda), Štefice Petrušić (Gilda), Nikole Stankovića (impresivni Monterone), Adama Levanga (Marullo), izvanredne Slavice Pfaf (Maddalena) i – Velimira Zgrablića kao Sparafucila. (Začudo, gost Marijan Bujanić kao Rigoletto posve mi je izblijedio u sjećanju!). Velimir Zgrablić tada je bio mladi pjevač (34 godine) koji je već tim svojim prvim pojavljivanjem nedvojbeno dokazao kako ima „i stasa i glasa“. Taj dojam svih ovih godina nije pokoleban.

 

***

 

Kecal priziva radost (kazališta)

Glas Slavonije (Magazin), Osijek, 11. rujna 1999.

 

Potpis ispod fotografije:

Kecal u „Prodanoj nevjesti“: veliki umjetnik Velimir Zgrablić

Moglo bi vas zanimati

Newsletter