17.11.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Ime dirigenta Karla Radingera (Zagreb, 1906. – Split, 1971.) dvostruko mi je blisko: bio je otac drage moje gimnazijske kolegice i prijateljice Meri Radinger ali, prije toga: bio je dirigent onoga niza opereta 50-ih godina u osječkom HNK-u koje su, u poslijeratnom razdoblju, vraćale „štih“ građanskoga. Pa je i publika hrlila na predstave. I uživala. Doista uživala, kao rijetko kada.
Maestro Radinger još mi je po nečemu blizak. Bio je Židov, koji je za vrijeme NDH nosio židovski znak, bio uhićen i određen za deportaciju. Uspio je pobjeći i ilegalno živjeti u Zagrebu. Igor Mrduljaš će u svojoj važnoj knjizi „Zagrebački cabaret“ obznaniti kako je „Židov Radinger svirao (klavir) iza zastora…“. Da ne bi bio viđen. Bio je, inače, vrsni pijanist (sa završenom Muzičkom akademijom, a kao dirigent usavršavao se u Beču kod Emmericha Kálmána).Bio je i pionir jazz-a u Zagrebu.
U Osijek maestro Radinger došao je 1953. i, za četiri osječke „sezone“, glazbeno je postavio i dirigirao 12 naslova. Uz jednoga „Zrinjskog“ (uz redatelja Ivana Martona, scenografa Eduarda Grinera i koreografkinju Argene Savin) i jedan balet (F. Lhotka, „Đavo u selu“; dirigirao u alternaciji s Lavom Mirskim, koreograf i redatelj bio je Stjepan Suhi, scenograf Dragutin Savin a kostimografkinja Inge Kostinčer-Bregovac) sve ostale Radingerove postave bile su operete!
Nabrojimo ih redom: E. Kálmán, „Bajadera“; Stjepan Stepanov, „La Conchita“; O. Strauss, „Terezina“; E. Kálmán, „Sylva – kneginja čardaša“; I. Tijardović, „Mala Floramye“; F. Lehár „Vesela udovica“; J. Strauss, „Šišmiš“; F. Lehár, „Ševa“, I. Tijardović, „Spli’ski akvarel“ i F. Lehár, „Zemlja smiješka“.
Tim je repertoarom, dakako, maestro Radinger stekao iznimnu popularnost kod osječke kazališne javnosti. Je li, međutim, dirigent bio sretan u Osijeku? – Teško je zaključiti. Iz njegova Dnevnika (kći Meri Radinger, dugogodišnja knjižničarka NSK u Zagrebu očeve je arhivalije ustupila osječkom HNK-u) navodimo:
„14.XII.1956.- 10: svi soli, ‘Akvarel’
Pokus nije održan, jer sam ga propustio. Po dolasku u kazalište primio sam od Stambene uprave nalog za deložaciju, koja se imade izvršiti u roku od 24 sata.Bio sam strašno uzbuđen radi toga i psihički nesposoban za rad tim više, što je bilo neophodno potrebno da BEZUVJETNO još u toku prijepodneva nešto poduzmem, da ne zakasnim obzirom na kratki rok (24 sata). Iz tog razloga nisam bio u stanju pokus održati.“
Pripomenimo: i premijera „Spli’skoga akvarela“ (19. siječnja 1957.; redatelj Ivan Marton, scenograf Eduard Griner, koreograf Stjepan Suhi) – kao i sve ranije – odlično je prošla. Kao i ona, posljednja, Lehárova „Zemlja smiješka“ (redatelj Eugen Petrović, scenograf Eduard Griner, koreografkinja Argene Savin – 6. veljače 1957.).
Krajem te sezone (1956./57.) maestro Radinger napustio je Osijek. Zauvijek. Otišao je u splitski angažman – do 1964. godine, kada je umirovljen.
U Splitu je i umro, uoči Nove godine 1972., u 66. godini života.
Potpis ispod fotografije:
Dirigent Karlo Radinger (1906. – 1971.)