03.03.2022.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Iz Novog Sada stigla je tužna vijest: u Kliničkom centru u Novom Sadu, u 86 godini preminuo je redatelj Zoran Ristović. Mnogima – nepoznato ime. Pa i Osječanima, iako je ovdje režirao (1978-1981.). I to dobro.
Rođen je 1936. u Beogradu, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a kazališnu režiju, kao drugi studij, završio je u Zagrebu. Diplomsku predstavu „Zločin na kozjem otoku“ Uga Bettija, ostvario je 1963. godine u Zenici. I tamo – u tom Kazalištu – ostao je blizu 30 godina! Bio je redatelj, dramaturg, lektor, umjetnički voditelj… Dobitnik je Sterijinih nagrada za režiju i za dramaturški rad.
Kada sam, 1978. godine, postao ravnateljem Drame, pozvao sam tog samozatajnog umjetnika, na suradnju. „Pesma“ Oskara Daviča, „Vir“ Jure Franičevića Pločara te Euripidova „Medeja“ – bili su njegovi uratci na osječkoj pozornici. Osobito je ostala dojmljiva „Medeja“. O predstavi, čija je premijera bila 7. studenoga 1979., uvažena kazališna kritičarka Marija Grgičević (1929. – 2011.) zabilježila je u „Večernjem listu“:
„Izuzetno ambiciozan zadatak – predstavu Euripidove ‘Medeje’ – ostvarilo je Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku u režiji gosta Zorana Ristovića i scenografiji Radovana Marušića, s Ružicom Lorković u glavnoj ulozi, i to na vrlo promišljen i zanimljiv način.
Komorni oblik izvedbe odgovarao je i sadašnjim mogućnostima Drame HNK u Osijeku i karakteru tragedije vrlo bliske obiteljskoj drami, koja slika sasvim neherojski, svakidašnji život. Kraćenje teksta nije oštetilo ono najvrijednije – ulogu Medeje, jedinstvenu u dramskom stvaralaštvu po spoju žestoke strasti i najhladnije proračunatosti za koji je protagonistica našla bogatu skalu izraza, uključivši i akcente koji bi pristajali nekoj današnjoj brakorazvodnoj situaciji.
U Jazonu mladog Nenada Inđića imala je partnera koji u prvi tren fascinira izazovno drskom pojavom i izvanrednim glasom… Vrlo ugodno iznenađenje bila je mlada Ana Stanojević u ulozi Zbora, kojoj je režija povjerila i da poentira tu verziju ‘Medeje’ stihovima domu i tuđini, svojevrsnom molitvom protiv potucanja stranim svijetom, što je tragediji barbarke Medeje pojačalo aktualan prizvuk.
Osim suvremene protagonistice, režije koja je započela pomnim dramaturškim pripremama, te prijevoda Bratoljuba Klaića taj uspjeh osječke Drame omogućila je i scenografija. Njena zasljepljujuća bjelina, u koju će ući i bijelo odjeveni akteri, jedina podsjeća da je Medeja praunuka Sunca. Okrugli podij s elementom pokretnog zida asocira na prostor malen poput obiteljskog doma i otvoren prostranstvu.“
„Medeja“ 1979. ukazuje i na još jedan, začudni podatak: pune 43 godine na dramskom repertoaru HNK nema – Grkâ! O tome svakako valja, bar za budućnost, razmisliti. I to ne samo iz poštovanja kolijevke kazališta, zapadne civilizacije i sveopće kulture. Grčki nam dramatičari, naime – u suvremenom čitanju – i danas imaju što reći, itekako!
Potpisi ispod fotografija:
Ružica Lorković, Nenad Inđić i Ana Stanojević (stoji) u Ristovićevoj „Medeji“ na pozornici HNK u Osijeku. (Snimio: Rudolf Bartolović.)