15.02.2024.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Danas je zacijelo zanimljivo navesti Suhyjeve riječi iz razdoblja o kojem je govorila Argene Savin. Pod naslovom “Moj osječki period”, Suhy je u svečanom broju lista Kazalište (1967.) objavio sljedeće:
“Poslije dužeg studija u poznatoj baletskoj kući Salle Wacker u Parizu kod madamme Olge Preobražensky (te Ljubov Egorove, Volinin, Knjazov) dobio sam ponudu od upravnika Kazališta H. Tomašića i direktora Opere Lava Mirskog, posredstvom baletnog umjetnika P. P. Mlakara te režisera Osipa Šesta, da preuzmem mjesto šefa Baleta, koreografa, pedagoga i solista Baleta, te da pomognem u organiziranju mladog umjetničkog kolektiva – Baleta.
Moj rad u Osječkom kazalištu počeo je sezone 1951./1952. i trajao sve do zaključno 1960., kada sam otišao u Ljubljanu i preuzeo mjesto balet-majstora i solista u tom ansamblu, gdje se nalazim i danas. Naravno za Osijek i rad u Kazalištu vežu me nebrojene i lijepe uspomene. Iako mi je bilo teško raditi u početku, pa sve do 2-3 sezone, jer sam imao na raspoloženju svega desetak mladih plesača i balerina i to početnika, bez potrebnog stručnog obrazovanja (baletna škola), ipak sam prionuo radu, te po svojoj moći i znanju uspio da uz vanrednu pomoć sviju u Kazalištu za kratko vrijeme 4-5 godina formiram od nekadašnjih početnika – učenika, solidan ansambl.
Taj isti mladi umjetnički kolektiv, u kojem sam zapazio vanredno talentirane buduće plesače – umjetnike, bio je u to doba već kadar da si dozvoli birati repertoar koji prije par godina nije mogao ni pomisliti. Moram istaknuti da sam imao tada u ansamblu (muškom 11 članova) plesače koji su imali sve predispozicije da postanu vrhunski umjetnici u baletu, i to: Antun Marinić, Antonije Maksimović-Kalenić, S. Pervan, Boris Tonin, Zvonko Štern, Joža Komljenović i dr. Neki od nabrojanih su danas prvaci baleta u republičkim centrima i u inostranstvu vidni umjetnici.
U najdražem sjećanju ostala mi je predstava “Đavo u selu” od Lothke – Mlakara, zato jer sam tek u tom baletu u alternacijama glavnih uloga vidio koliko sposobnih plesača i balerina posjeduje naš mali ali vrijedni ansambl na čelu sa zaista vrsnom prvom balerinom Argene Savin, mojom mnogogodišnjom partnerkom. Uspjeh baleta „Đavo u selu“ bio mi je najljepši poklon za moj tada 5-godišnji rad u toj sredini. Naravno, došli su do izražaja i drugi baleti: “Šeherzada“ (R. Korsakova), “Stranac“ (Bombardelli), “Balada“ (Savin) itd. Svega sam postavio na pozornicu oko 20 dužih ili kraćih baleta, te nebroj baletnih uložaka u raznim operama, operetama, te dramskih intermezza“ – zaključuje Stjepan Suhy.
Recimo još da je Suhomu pripomogao i njegov pedagoško-organizacijski angažman: nakon tzv. tečaja za balet, koji je vodio 1954., Suhy je ishodio osnutak “pravoga“ baletnoga pri Muzičkoj školi u Osijeku, koji je djelovao prema nastavnom planu i programu Niže baletne škole. Za nastavnika klasičnog baleta i plesa postavljena je sjajna i ugledna pedagoginja Sofija – Sonja Cvjetičanin–Miholić (1903. – 1995.), diplomantica Mage Magazinović u Beogradu i Škole klasičnog baleta Jelene Poljakove, koja je u Osijek došla nakon profesura na Srednjoj baletnoj školi u Zagrebu (nastavnica ritmike, povijesnih i karakternih plesova), odnosno Državnoj muzičkoj školi (ritmika), koreografiranja i pedagoškog rada u zagrebačkom Pionirskom kazalištu.
U Osijeku je djelovala od 1954. do 1962. kao pedaog, ujedno i koreograf u Dječjem kazalištu, osposobivši niz mladih ljudi za nastavak baletnog školovanja i daljnju profesionalnu karijeru (Tatjana Stanojević-Pezelj, Božica Miletić-Lisak, Branka Delinić-Zgrablić) ili, pak, ljubav za balet i stručno praćenje baleta u svojstvu danas rijetkih baletnih kritičara (Vesna Firinger-Burić).
Odlazak Stjepana Suhyja iz Osijeka na početku sedmoga desetljeća prošlog stoljeća, za HNK-a u Osijeku, nažalost, znači početak kraja zlatnoga razdoblja osječkoga Baleta.
Na fotografiji:
NA LIJEPOM PLAVOM DUNAVU (na glazbu J. Straussa), 1956. – Jelena i Stjepan (Štefan) Suhy (1915. – 2001.)