09.06.2022.
Piše: Slobodan Novaković*
Naša kazališna praksa, nažalost, priznaje samo premijeru! Repriza, koja je suštinsko trajanje teatra u svome vremenu, obično se tretira kao prozaično otaljavanje mukotrpnog posla, kao puko nadničenje glumačkog ansambla svom vlastitom zanatu.
Svaka predstava, ma kakvih scenskih kvaliteta ona bila, rađa se i umire gotovo iste večeri, pred očima tzv. „kulturne javnosti“, odmah poslije konvencionalnih aplauza i obavezne podjele celofanskih korpi s cvijećem, ispraćena u zaborav buketom šarenih prikaza i bilježaka objavljenih u dnevnom tisku.
Istog trena, ta predstava kao da je prestala postojati i za tzv. „kulturnu javnost“, pa i za samo kazalište: svi sada drže da je posao obavljen, da su lovorovi vijenci podijeljeni, i oči se okreću ka nekom novom teatarskom događaju tak iskrslom na horizontu repertoara (iako predstava tek sada počinje istinski živjeti i boriti se za egzistenciju, u neposrednom i uzbudljivom kontaktu s publikom).
Ovakvim odnosom, naravno, najviše je oštećen onaj obični kazališni gledatelj koji nije ni snob zaljubljen u lažni sjaj premijere, ni zlovoljni profesionalni kritičar, ni ozbiljni političar s funkcijom i rezerviranom ulaznicom (koji svaki svoj dolazak u teatar smatra žrtvom društvenim obvezama).
Tome običnom gledatelju, bez koga se život jednog teatra ne može ni zamisliti (a koji bi, da se razumijemo, svoj život lako mogao zamisliti i bez odlaska u teatar!), ansambl obično pruža mnogo manje nego što bi mu mogao pružiti: umjesto da se, u živom i neposrednom kontaktu s reagiranjem gledališta, predstava neprestano mijenja i nadograđuje – ona se na reprizama cijepa u rojte i krpice!
Postoji, međutim, jedan primjer suprotan već navedenom: riječ je o igri jednog solista opernog ansambla u predstavama „Ero s onoga svijeta“ i „Uspon i pad grada Mahagonyja“ – o igri i ponašanju na sceni Marijana Bručića.
Bez obzira na reprizu i sastav gledališta, taj glumac svakom svojom pojavom donosi na scenu i jedan neizmjerni entuzijazam, oduševljenje za sve ono što radi: od onog trenutka kad satirski iskoči iz plasta sijena u „Eri s onoga svijeta“, on svoje prisustvo na pozornici toliko intenzivira, da svojom poletnošću i zalaganjem jednostavno obvezuje gledatelja; tu mislim na onaj splet živih glumačkih reakcija na sve ono što se na sceni događa u njegovom prisustvu.
Ima u svemu tome nečeg poletnog, pa čak i čisto amaterski izražajnog, iza čega stoji jedna eterična zaljubljenost u život na sceni.
Ugodno je, na nekoj reprizi lišenoj premijernog bljeska, upoznati nekoga tko se tako svesrdno predaje svjetlima pozornice i koji, umjesto rutine, nudi gledatelju čitavog sebe, sa svim svojim vrlinama i manama.
„Kazalište“ br. 5, travanj 1966.
(za ovu prigodu, ekscerptirani tekst je preveden s tada zajedničkog hrvatsko-srpskog leksika na hrvatski)
Odabrao: Ljubomir Stanojević
Potpis ispod fotografije: Marijan Bručić (1927. – 2006.), prvak Osječke opere, dugogodišnji ugledni profesor i ravnatelj Klasične gimnazije u Zagrebu.
* Dramaturg, redatelj i scenarist, urednik (Beograd, 1939. – 2007.). U vrijeme služenja vojnog roka u Osijeku (1965./66.) pratio je rad osječkog Teatra i surađivao u listu „Kazalište“.