18.04.2024.
Piše: Dragutin Kerže („Kazalište“ 1980.)
Teško je izreći sve ono što sam osjećao započevši razgovor s Nadom Murat. Nisam mogao odagnati sve misli, koje su se gomilale. Misli o vremenu provedenu učeći pored nje što je to kazalište, što je umjetnost. A posebno učeći što je pravi, ljudski odnos rukovoditelja.
Dovoljno je spomenuti njeno ime, pa da su uvijek znali, a i sada svi znaju, o kome je riječ. Tijekom 35-godišnjeg djelovanja u osječkom Kazalištu, Nada Murat ugradila je dio sebe na najpošteniji način. Radeći iz dana u dan za dobrobit svih „kazalištaraca“, za progres „kuće“, za prosperitet umjetnosti. Zanemarujući pritom i svoj privatni život.
Vremeplov se vraća u ratnu, 1941. godinu. Kad je 14-godišnja djevojčica s ratnim vihorom izgubila brata, ali i mogućnost nastavka školovanja. Koncem iduće godine ukazala se prilika da počne zarađivati. I to u Kazalištu. Kao operni arhivar (prostorije su bile u današnjim ženskim garderobama na drugom katu zgrade HNK). Rade Ivellio bio je tada direktor Opere.
Poslije rata, Nada je završila gimnaziju „iz radnog odnosa“, dakle usporedno radeći, da bi nakon toga postala tajnicom Opere. Godine 1954. upisala je studij režije u Zagrebu, gdje je 1956. diplomirala u klasi Branka Gavelle s diplomskom predstavom „Moć sudbine“ Giuseppea Verdija.
– Sjećam se, tada su u Osijeku boravili i Gavella i Habunek. Bio je to zadnji Gavellin boravak u Osijeku. U predstavi su igrali Sergije Foretić, Desa Vlajković, Ivan Feher, Štagljar, Branka Galić, Adam Levang. Dirigirao je Kobler, a scenu je osmislio Edo Griner – sjeća se svog redateljskog početka Nada, koja i danas djeluje mladalački, kojoj „nitko živ“ ne bi povjerovao da je u mirovini.
(nastavlja se)
Odabrao: Ljubomir Stanojević
Potpis ispod fotografije:
DRAGOCJENA KAZALIŠNA OSOBNOST – redateljica NADA MURAT (1927.-2009.)