Novosti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Na impozantno dostojanstven način, Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (vodi je agilna predsjednica Ivana Bakal) 6. veljače dodijelila je, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, godišnje nagrade. Veliku Nagradu za životno djelo, iz ruku ministrice Kulture i medija RH (pokrovitelja nagrada), dr.sc. Nine Obuljen Koržinek, primila je slikarica, scenografkinja i kostimografkinja Ingrid Begović.

Naša Ingrid!

Naša? – Ne, nije to svojatanje! Mlada slikarica (Orebić, 1936., diplomirala 1963. na ALU u Zagrebu) debitirala je u splitskome Teatru (Dürrenmattov „Posjet stare dame“), a već od 1967. suradnica je (scenografkinja i kostimografkinja) Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. I to kakva suradnica! U sljedeće 22 godine Ingrid će – što kostimografski, što „kompletno“ (scenografski i kostimografski) – opremiti ukupno 30 predstava (32 naslova): 16 (18) glazbenih i 14 dramskih.

Surađivala je s dirigentima Željkom Milerom i Antunom Petrušićem (svaki po 9 predstava) i redateljima glazbenih predstava; ponajviše s Nadom Murat (9 predstava), Dragutinom Savinom, Vladom Štefančićem, Emilom Frelihom, Mladenom Sabljićem, Vladanom Švacovom i Ivicom Krajačem. Dramski su je režiseri također rado birali za suradnicu. Ponajviše Joško Juvančić (5 predstava), Petar Šarčević (3 predstave), Darko Tralić, Mirjana Ojdanić, Marin Carić, Želimir Mesarić, Voja Soldatović…

Kada nije sama radila i scenografiju, to su – uz njezine kostime – bili scenografi: Zvonko Šuler (3 inscenacije), Velimir Domitrović i Drago Turina (po 2), Nebojša Uglješić, Vladimir Marenić, Vladimir Androić, Dorijan Sokolić, Marin Gozze, Ivica Antolčić, Boris Maksimović – te sami redatelji Dragutin Savin, Petar Šarčević i Darko Tralić.

Ingrid Begović ostavila je upečatljiv trag na osječkoj kazališnoj pozornici. Stjecajem okolnosti, profesionalno sam stupio u angažman HNK upravo uz njezinu (inscenacija i kostimi) „Bračnu mjenicu“ (Rossini) i „Sat Španije“ (Ravel) – premijera 12. veljače 1967.; a moje „direktorske dane“ (Drama) zaključila je Ingrid Begović kostimima u „Bubi u uhu“ (Feydeau) – premijera 22. prosinca 1989. Poslije toga, ni ona ni ja više nismo ništa umjetnički potpisivali!

Trebam li se, subjektivno, opredijeliti za najljepše Ingridine osječke predstave, onda su to – u Drami: „Krvava svadba“ i „Dom Bernarde Albe“ (Lorca), „Vučjak“ (Krleža), „Sokol ga nije volio“ (Šovagović), „Samoubojica“ (Erdman) i „Odmor za umorne jahače“ (Ivanac). U Operi – što je Ingrid više voljela raditi – to su: „Bračna mjenica“ i „Seviljski brijač“ (Rossini), „Sat Španije“ (Ravel), „Vesele žene windsorske“ (Otto Nicolai), „Morana“, „Stanac“ i „Dalmaro“ (Gotovac), „Evgenij Onjegin“ (Čajkovski), „Krabuljni ples“ (Verdi), „Vrtlarica zbog ljubavi“ (Mozart) – a od opereta – „Grofica Marica“ (Kálmán).

U davnom intervjuu, danas nažalost pokojnom kolegi Draženu Bađunu („Glas Slavonije“, 1983.), Ingrid Begović izjavila je: „U studentskim danima postojala su u meni dva svijeta: ono što sam morala raditi na akademiji i ono što me možda više zanimalo i nekako iznutra vuklo. To je moj izraziti smisao za tekstil. Mislim da se na taj način mogu bolje izraziti nego da, primjerice, slikam uljenim bojama. Bojama ne mogu postići ono što želim, ali zato svaku predstavu shvaćam i doživljavam kao veliku sliku, kojom se mogu najbolje izraziti.“

I doista se, najbolje izrazila što je mogla: cijeli radni vijek.

Čestitamo, Ingrid!

Potpis ispod fotografije:

Lepršava i odlična suradnica: scenografkinja i kostimografkinja Ingrid Begović (u Osijeku 1983.). Snimio: Rudolf Bartolović