27.05.2021.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Rođeni Šibenčanin (1952.), Nenad Inđić bio je nadasve originalan i kao glumac i kao osoba. Radio je mnogobrojne i raznolike poslove, ali nadasve mu je bilo stalo do kazališta i do – poezije. Za angažman u osječkom HNK-u (1975.) bio je presudan njegov – talent. Imao ga je u izobilju. U devet osječkih sezona to je i dokazao, s tridesetak ostvarenih uloga, uglavnom velikih i naslovnih (poput Macbetha, ili Jasona u Euripidovoj, „Medeji“).
Nije se štedio, igrao je robusno, u skladu sa svojim često „neukrotivim“ temperamentom. Pamti predstave „Kralj Betajnove“, „Kraljevstvo nebesko na zemlji“, „Mandragola“, „Armagedon“… Kolege su ga voljele, Tehnika ga je obožavala (nije slučajno s njima utemeljio družinu „Mušica“ i uradio dojmljivu predstavu „Let iznad nogometnog gnijezda“). Pisao je (i govorio) poeziju, a godine 1984. uspješno je izveo (zajedno s Augustinom Halasom) vlastiti dramski tekst „Kralj i njegova luda.“
Te godine otišao je u zeničko Narodno pozorište ostvarivši u osam sljedećih sezona novih tridesetak uloga. Drage su mu predstave „Nasip“, „Asmodejev šal“, „Hasanaga“… U Zenici je igrao i monodrame, režirao, a za ulogu Viteza Di Rippafratta u Turrinijevoj „Krčmarici“ osvojio je, 1989., nagradu za najbolje glumačko ostvarenje na kazališnim igrama u Jajcu.
Turbulentna (ratna) zbivanja u BiH odvela su (1993.) Nenada u izbjeglištvo. U Berlinu angažiran je u Theateru Wind Spiel u kojem je igrao predstavu – monodramu „Moj demon je svirač“. S njom je obišao njemačke pozornice Münstera i Hamburga, austrijskoga Beča, a godine 1994. gostovao je u Teatru ITD u Zagrebu i u Puli.
Berlin bio je sjedište Inđićevog teatra ITEM u kojem je ostvario vlastiti autorski projekt „Godot je došao“, a režirao je i Turrinijevu „Krčmaricu“. Na velikom tamošnjem Festivalu djeteta izvedena je predstava koju je šest mjeseci pripremao „s ranjenom i uznemirenom djecom iz Bosne“ (kako kaže).
Poslije nekoliko godina njemačkoga izbjeglištva, sa suprugom Marijanom i djecom (sada već odraslima) Sanjom i Marinom otputio se u SAD. Na privatnom sveučilištu University of Portland (Oregon), u okviru njihova dramskog semestra režirao je Lorcin „Dom Bernarde Albe“ i potom dobio ponudu jednoga gradskog kazališta za režiju niza od tri Lorcina naslova. Nažalost, životne okolnosti tu su realizaciju onemogućile.
Nenad Inđić danas je umirovljenik u Vancouveru (država Washington). Piše – i objavljuje – poeziju… „Pokušat ću napraviti još jednu predstavu“ – kaže. – „Mislio sam, možda nešto od Sokrata ili Krleže, ali na koncu, bit će to – Tin Ujević. Stari se glumac ‘pritajio’ u meni, šćućuren i ljut što sam ga šutnuo u kut… Pišem dosta i pokušavam napraviti kratki film s pjesmama Tina Ujevića, tek da nahranim želju za glumom i – vlastitu sujetu…“
Potpis ispod fotografije:
Nenad Inđić kao (osječki) Macbeth 1980.