Novosti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Bio je odličan glumac i odličan čovjek, omiljen i voljen među kolegama i publikom.

***

Uoči međunarodnoga Dana kazališta 1996. prvak Drame HNK u Osijeku Ico Tomljenović odigrao je svoju malu ulogu bosanskoga vikara fra Nedića u Tomaševu ZLATOUSTOM. Glumac koji je preferirao uloge u djelima domaćih autora, neovisno jesu li bile velike ili male (on ih je sve stvarao velikima!), bio je rijedak profesionalac i predstava je za njega značila svetinju. Stoga, kada se samo dva dana kasnije nije pojavio uobičajenih sat vremena pred početak predstave (također ZLATOUSTI) – dok je njegova supruga Ružica Lorković, također dramska prvakinja, telefonirala da je hitno odvezen u bolnicu – nije slutilo na dobro. Ipak, nitko se nije nadao najgoremu.

A onda je, 30. ožujka 1996., stigla vijest da je hrvatski teatar ostao bez svoga velikog umjetnika: umro je, u 73. godini, Ico Tomljenović nakon što je gotovo puna četiri desetljeća proživio u ovome gradu i na ovoj pozornici, tumačeći onu zlatnu nisku stotine likova i tisuća predstava koje su gledale generacije Osječana. Recimo, posve uvjereni: gledali su ih sa zadovoljstvom!

Jedan život ne stane na ovaj ograničeni prostor, pak spomenimo samo osnovno: Ico Tomljenović rođen je u Sisku 7. studenoga 1923. godine, gdje je i otpočeo kazališnu avanturu kao glumac i scenograf. Nakon Siska odlazi u Požegu, gdje pored brojnih uloga i scenografija dobiva i prve režije, i poslije još jednog pokušaja povratka u Sisak napokon otkriva „teatar svojega života“ – prihvaća angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 1957. godine. I otada je, zajedno sa suprugom i poticajnom kolegicom Ružicom Lorković, ne samo stalni član ovoga Kazališta, već i uz taj teatar duboko i čvrsto emotivno vezan. Uostalom, samo ta vezanost može objasniti da je umjetnik otišao u mirovinu još godine 1981., a igrao je na ovim daskama, eto, doslovce do – svoje smrti.

Nabrajati (čak ni reprezentativne) značajne umjetnikove uloge – zaludan je posao. U tada recentnom osječkom repertoaru ostala je praznina u predstavama – pored već spomenute to su:, OSJEČKI KARUSEL (Miško, kočijaš gradskog tramvaja), BLJESAK ZLATNOG ZUBA (Nine, Mijin otac), SLAVONSKA JUDITA (Hansvurst)… A u bliskom su sjećanju i uloge koje je umjetnik (od)igrao, poput Jerka Pavletića (TENA), Stražara, Pendreka i Listonoše (CRKVENI MIŠ), Dake (POVRATAK). Ili pak one, prijeratne – Biskup u GLORIJI, Battista u KROĆENJU GOROPADNOSTI, Bukara u PREDSTAVI HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA, Pokojni Janko Savski u SABIRNOM CENTRU, Knurov u DJEVOJCI BEZ MIRAZA, Mister u PRIČAMA IZ BEČKE ŠUME, Kalabuškin u SAMOUBOJICI, sjajni Šima u SOKOLU (koji) GA NIJE VOLIO, Mereja u KALIGULI ili Ritmajstor Bramarbas u PUTU U RAJ.

Ico Tomljenović za ta je svoja ostvarenja postizao veliku zahvalnost publike i značajne nagrade i priznanja, od strukovnih nagrada Hrvatskoga društva dramskih umjetnika i Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, do Nagrade Hrvatskog glumišta i onih HNK i Grada Osijeka. Ostat će upisan zlatnim slovima u povjesnicu osječkog Teatra kojemu je posvetio cijeli život i cijeloga sebe ugradio u njegovu današnju, zamjetnu solidnu umjetničku osnovicu.

Potpis ispod fotografije:

VELIKI DRAMSKI UMJETNIK – Ico Tomljenović (1923.-1996.)

Snimila: Roberta Balentović. (Arhiva HNK u Osijeku).