Novosti

Piše: Ljubomir Stanojević©

Četrdesetak priča novinara i sportskog publicista Dragutina Keržea (Osijek, 1947.) čekalo je dugo (predugo) da ih uzmem u ruke.

Prijateljske tekstove uvijek, početno, doživljavam sa zebnjom. Što ako mi se ne svide? A autora poznajem, i cijenim?!

„Nostalgični pogled jednog Esekera“ – naziv je zbirke tekstova (svojedobno objavljivanih u stalnoj kolumni u „Glasu Slavonije“, gdje je D. K. bio novinarom i urednikom sportske rubrike) razbili su tu predrasudu. Usput: snažno su me dojmili. Jer, riječ je o Keržeovoj strasnoj slici povijesti sportskog (i ne samo sportskog) Osijeka koju istinski zaljubljenik ali, prije svega, vrhunski sportski znalac tka kroz priče osobnih doživljaja, fundiranih na pouzdanoj i rijetko komu znanoj faktografiji.

Kerže ne odvaja sport od života, iskren u vlastitom razotkrivanju. A sve kontekstuira i svime onime „oko toga“ što se zove – život.

***

Dragutin Kreže

U JESEN ŽIVOTA I „SUPER-MARJAN“

Od uspomena iz najranijeg djetinjstva najčešće mi se nameće druženje s vršnjacima ili nešto starijim dečkima i curama iz Štrosike; ljetno čavrljanje u hladovini jedne iz drvoreda lipa zamamna mirisa, a zimi – obvezno sankanje na Rokusu. Kraj crkvice u kojoj sam ministrirao, pa potom u Domu sv. Vinka od časnih sestara redovno bivao počašćen jutarnjom bijelom kavom. Kupujući čokoladice s fotkama nogometaša, igrajući „poklape“… popunjavasmo slobodno vrijeme kad još nismo znali ni što je televizija, a kamoli mobitel ili Internet.

Godine mladosti povezane su i s prvim odlascima u obližnje Podgrađe, prve nogometne i rukometne korake, kao i razočaravajuću spoznaju da će me ozbiljne zdravstvene poteškoće odgurnuti među pasivne promatrače. Pasivne? Ma, kakvi! Kao pravi entuzijast, prvo baš u SD Grafičaru, kasnije u brojnim osječkim klubovima i udrugama, posebice kad me sudbina vezala kao novinara za „Glas Slavonije“, povratka – više nije bilo.

Naravno, već sam bio oženjen, zasnovao vlastitu obitelj, dobio potomke, a ni zaposlenje u Kazalištu više nije moglo promijeniti ono što mi je sudbina predodredila. Jer, Ljubo Stanojević otkrio je moju novinarsku „žicu“, Nikola Ilić objeručke me prihvatio u sportsku rubriku, pa je godinama (dok sam radio u HNK-u, a honorarno surađivao u „Glasu“), Tehnički ured bio prava pravcata sportska „filijala“ našeg jedinog dnevnog lista.

Ne mogu preskočiti te dane, tijekom kojih sam baš ja našim umjetnicima i opslužujućim službama dao u tisku jedinstveni nadimak „kazalištarci“, a ne spomenuti neodoljiv zanos kulturnjaka–entuzijasta organizatora europski glasovitih Annala komorne opere i baleta (Nada, Savin, Miler, Ljubo…); pa predstavu „Let iznad nogometnog gnijezda“ koju je ’80, u režiji Nenada Inđića, izvela ekipa Tehnike, kao i prvo mjesto, iste godine, malonogometne momčadi HNK u ondašnjim Osječanima kultnim Radničko-sportskim igrama.

I – eto nas do „Super – Marjana“. U kojem sam, prvo, bio „pripravnik“, a s danom umirovljenja i punopravni član! Budući da sam oduvijek volio biti dijelom „klape“ istomišljenika, sazrelo je i vrijeme da se nalazim s „penzićima“. Skoro svakodnevna, podnevna čavrljanja o raznim temama, u pravilu, završavala su pričama o prošlom vremenu, umirovljeničkim danima i poteškoćama, a zajednički tjedni objedi, vezani uz razne prigode, u pravilu uz rođendane, prije rastanka imale bi i neizbježno pokazivanje – pjevačkih „potencijala“!

Kad nas je Jođa zauvijek napustio, u standardnoj postavi ostali su Šale, Brca, Šiko, Čižo, Zlatko, Makar, Krnjo, Mac, Mirko, Franjo, Mueler i Martin. I nije čudno što sam tom društvancu, dakako još u punom sastavu, nekad aktualni izbor počasnog građanina Osijeka, to znanje bez ustručavanja „dodijelio“ baš njima.

A zašto „Super-Marjan“? Kumovao je, vrlo jednostavno i prikladno, Brca (čuven kao „Žabac“, nenadmašni učitelj plivanja brojnih sugrađana) jer su dnevni susreti bivali u „Superu“ na Trgu Slobode, (kasnije u Kazališnoj kazavani HNK – op. Lj. St.), a prigodni objedi u „Marjanu“, u Strossmayerovoj ulici. Kod Lišnićevih. Nažalost, kako vrijeme (od)nosi sve dražesne običaje, i ta se „klapa“ počela raspadati promjenama mjesta svakodnevnih okupljanja, a kad se pojavila užasna pandemija – i posve raspala.

Potpis ispod fotografije:

Entuzijast i profesionalac, sada umirovljenik: Dragutin Kerže (nekadašnji „kazalištarac“!)