Novosti

Špišić je razgovarao s Vladimirom Hamom, bivšim dogradonačelnikom Osijeka i predsjednikom Gradskog vijeća

Vladimir Ham novi je intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. 42-godišnji diplomirani ekonomist u intendantski kabinet će useliti 2. travnja, kada će na toj funkciji službeno zamijeniti intendanticu Draženu Vrselju. U toj teatarskoj kući onomad je (za intendanture Vlaha Ljutića) vodio PR-službu.

Karijera mu bilježi i marketinške poslove u Tvornici Borovo, brojne spikerske poslove na radiju i televiziji… Politika ga je odvela i u ulogu dogradonačelnika Osijeka i predsjednika Gradskog vijeća. Urođena su mu diplomatska svojstva pa je vrlo aktivan i u europskim forumima kao predsjednik Njemačke zajednice u Hrvatskoj.

TELEGRAM: Znači vi u kontru Vladi od prvog dana?

HAM: Da, da. (smijeh)

TELEGRAM: Nego, što se tiče nedjelje, nije li nelogično da je nedjelja slobodan dan u osječkom HNK-u? Ipak je to primijenjena umjetnost, nedjelja je dobar dan za publiku, ljudi vole nedjeljom ići na kulturna događanja, ili oni koji dolaze u grad kao gosti vjerujem da bi imali interesa pogledati predstave… Hoćete li u tom pravcu nešto mijenjati?

HAM: Slažem se s vama. Meni je isto nelogično. Ja sam inače, ne samo kad je kazalište u pitanju, nego radno pravo uopće, stava da se ljudima, ako na tome inzistiraju, mora omogućiti da je nedjelja slobodan dan. Kao što se adventistima subota mora dati slobodna, tako mislim da i katolicima, koji to žele, nedjelja treba biti slobodan dan. Ali, uz činjenicu da nedjelja i prema zakonu i prema našem kolektivnom ugovoru bude više plaćena od radnog dana, ja sam isto tako siguran da ima ljudi koji bi rado radili tu nedjelju i bili više plaćeni, a da im je slobodan neki drugi dan kad mogu obavljati svoje druge obaveze. I slažem se s vašom konstatacijom, bilo da radimo matineje ili da imamo poslijepodnevne predstave, da bi nedjelja trebala moći biti radni dan.

Ono o čemu će to ovisiti su financijska sredstva kojima bismo dodatno nagrađivali ljude za rad nedjeljom i hoće li biti dovoljnog broja ljudi koji će željeti raditi na taj dan. Dolazim iz dječjeg kazališta u kojem je najčešće svaka druga nedjelja radni dan, jer nedjeljom prije podne roditelji rado dovode djecu na predstave. Djelatnici u tom slučaju pod normalno imaju ponedjeljak slobodan, plus što im je ta nedjelja dodatno plaćena. I nitko se tu ne buni, naizmjence su predstave subotom i nedjeljom, i to se ustalilo kao raspored. Uvjeren sam da se to i ovdje može tako urediti. Nemam ništa protiv takvog koncepta, ako on bude logistički i financijski provediv.

TELEGRAM: Dolazite s mjesta pomoćnika ravnatelja Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića. Ta sredina je s jedne strane itekako zaštićena, a opet rad za otvorenu dječju publiku ne dopušta ni mrve foliranja. Da li vas je to iskustvo i drukčije formatiralo za privatnu ulogu oca?

HAM: O da, svakako. Proteklih pet godina sam proveo u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića i to se poklopilo s prvih pet godina života moje kćerkice. Ona se doslovce rodila u vrijeme mojih prvih radnih dana tamo i praktički je odrastala uz tamošnje predstave. Sjajna je kritičarka (smijeh), točno dobijem recenziju što joj se sviđa a što ne, što nije shvatila, definitivno mi je to bilo zgodno da odrasta s ljubavlju prema kazalištu i da ima pristup iza scene, uči kako nastaje predstava, da upoznaje glumce…

Ja nisam imao takve mogućnosti, moji roditelji nisu bili kazališni djelatnici, i jako mi je drago da je moje dijete to moglo. Točno, djeca su najiskrenija publika koja reagira na svaku stvar. Kod klinaca nema foliranja, u startu znaš kako će ti predstava proći na premijeri, jer ima nekoliko testnih izvedbi s publikom prije premijere. Nama se znalo događati da kritika ocijeni predstavu na jedan način, a djeca imaju potpuno oprečno mišljenje (smijeh). To je stvarno bilo predivno iskustvo.

TELEGRAM: Ta vrsta iskrenosti može se implementirati i u kazališne proizvode za odraslu publiku?

HAM: Pa da… Ja nekako kad razmišljam o upravljanju Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku i odabiru repertoara, razmišljam o tome da mi imamo tri javnosti koje moramo zadovoljiti. Prva javnost je naša publika. Druga javnost je ona stručna koja će ocjenjivati naše predstave – od kritičara do festivalskih žirija. I ona treća je, uvjetno rečeno politička, u smislu naših osnivača i naših obaveza koje proizlaze iz činjenice da smo nacionalno repertoarno kazalište.

Mislim da je najteža zadaća pomiriti to troje. Pronaći naslove i suradnike koji će te naslove prenijeti na scenu tako da zadovoljimo barem dvije ako ne i sve tri javnosti. Meni je doista u ovom mandatu važno te tri javnosti zadovoljiti u najvećoj mogućoj mjeri. Publiku ne smijemo folirati a opet moramo čvrsto držati granicu preko koje se prelazi u podilaženje.

TELEGRAM: Što se tiče treće javnosti, odnosa prema osnivačima, početak vašeg mandata poklopio se s prelaskom financiranja isključivo u gradske ruke. Dosad je ovdje vladala neprirodna kohabitacija županijskog i gradskog vlasništva, jedini takav slučaj među nacionalnim teatrima. Često se to koristilo kao moneta za potkusurivanje i političarske ucjene. Koliko će, dakle, nova situacija djelovati rasterećujuće za upravljanje?

HAM: Svakako će biti jednostavnije upravljati. Jer, ako se držimo one maksime “Veži konja gdje ti aga kaže” (smijeh), onda je stvarno jednostavnije imati jednog agu, gazdu (smijeh)… Dakle, ja sam sretan da se eto tako poklopilo upravo zbog jednostavnijeg poslovanja. Moji osobni odnosi sa županijskom i gradskom upravom su izvrsni, što se u krajnjoj liniji osjetilo na mom imenovanju i u jednom i u drugom predstavničkom tijelu, jer se to dogodilo još za stare varijante zajedničkih osnivačkih prava.

Svakako će ovo biti jednostavnija stvar i ja se zaista divim hrabrosti gradonačelnika Radića da je on prvi nakon tih nekakvih neprirodnih situacija i nastanka toga prije tridesetak godina, imao hrabrosti reći da grad preuzima odgovornost za svoje Hrvatsko narodno kazalište jer bez njega Osijek nije grad. To je po meni dobra i pametna stvar, uvjeren sam da su kolege koji su gradonačelniku pomogli da donese tu odluku, dobro promislili je li to financijski održivo.

Nama se u tom smislu poklopila i situacija ulaska u riznicu grada. Tako da smo svoje financijsko poslovanje prenijeli na Grad. To u ovim početnim trenucima administrativno malo komplicira situaciju ali realno nam daje jednu financijsku stabilnost. Ipak grad sa svim svojim prihodima stoji iza nas što nas i na tržištu jača. U krajnjoj liniji kod dobavljača, znači ne može se dogoditi da nešto ne bude plaćeno. Generalno je smjer u kojem je to sad krenulo dobar smjer.

Uvijek imamo i tu dosad treću a odsad drugu stranu u partnerstvu – Ministarstvo kulture i medija koje sudjeluje u financiranju. Osječko-baranjska županija više ne participira u osnivačkim pravima ali siguran sam da ćemo i dalje u financiranju nekakvih posebnih programa imati i dalje otvorena vrata u Županiji. Jer mi moramo biti i prisutni u onim manjim sredinama u Županiji. Mi smo najveća ustanova u kulturi istočno od Zagreba i toga smo itekako svjesni, ali i oni koji nas financiraju moraju toga biti svjesni.

TELEGRAM: U dosadašnjoj karijeri nakupili ste iskustva rada u marketingu i politici. Kako ta iskustva namjeravate primijeniti u intendantskoj ulozi?

HAM: Moje političko iskustvo jest ne samo u onom smislu politike nego i onoga gdje me je politika pozicionirala na dužnosničku poziciju javne uprave. U tom smislu mi je to iskustvo dragocjeno jer točno znam kako funkcionira sustav koji nas financira. Što bi se reklo, znam koje dugmiće moram pritisnuti da sustav funkcionira.

TELEGRAM: Je li teže prodati predstavu, izbrendirati svoj osnovni proizvod ili u specifičnoj kazališnoj sredini provesti onu političarsku mantru umijeća mogućeg?

HAM: Vjerujem da prodaja našeg proizvoda, što veća vidljivost i što veći broj zadovoljne publike, u našem kazalištu jest ono što će i zadovoljiti našeg osnivača. Ne očekujem nikakvu cenzuru od strane osnivača, to nipošto. Mislim da će našem osnivaču, barem prema dosadašnjim razgovorima s gradonačelnikom i njegovim timom, osnovna stvar biti da ovo kazalište bude što vidljivije, kao jedan od brendova grada, i posjećenije nego što je bilo dosad i ako to ostvarimo, pa još i ako nam se pritom zalomi i koja nagrada, mislim da će ta strana biti dobro pokrivena.

TELEGRAM: Ta nevidljivost ovdje je stalno prisutna kao neka loša karma, gotovo desetljećima. Mislim, dogode se značajne predstave i nagrade, osvježavaju se ansambli, redovito imate sjajne umjetnike… ali nekakva začarana nevidljivost ostaje.

HAM: Smatram da je to stoga što smo generalno kao grad u ovih tridesetak godina bili stalno negdje po strani, kao što smo i geografski… I u glavama ostatka zemlje smo po strani. Unatoč tome, mislim da to možemo u kazališnom smislu promijeniti. Naprosto intenzivnijom komunikacijom. Mi unutar kazališnog miljea moramo više razmjenjivati kazališne proizvode. Naša publika želi vidjeti predstave drugih kazališta iz Hrvatske, isto tako mislim da mi apsolutno imamo predstave koje i drugi trebaju vidjeti. Takvom razmjenom ćemo također doći do toga da se ime osječkog HNK-a bolje prezentira u ostatku Hrvatske. Mada je problem da se mi u Osijeku i sami rijetko otvaramo drugima, ali mislim da se to može i mora mijenjati.

TELEGRAM: Spomenuli ste geografski rub Hrvatske, ali istodobno taj rub je centar koji gravitira prema nekim od najsnažnijih teatarskih središta Europe – od Mađarske do Srbije, Rumunije, Bugarske…

HAM: Apsolutno. Jedna je, naime, scena hrvatsko glumište, mi smo hrvatsko nacionalno kazalište, ali to nam upravo daje snagu prezentacije na međunarodnom tržištu, odnosno prije svega na tržištu regije u kojoj jesmo. Jer, kao što je Osijek za bivše države bio neko čvorište, činjenica da smo na maksimalno tristotinjak kilometara od glavnih gradova zemalja koje nas okružuju, podrazumijeva da bismo trebali promišljati i u tom smislu. Recimo, konzorcij HNK-ova je sjajna ideja…

TELEGRAM: Čini mi se da dobro funkcionira?

HAM: Jako dobro funkcionira. Jako dobro je prihvaćeno i kod publike a po meni je to jedna od ingenioznijih ideja koje su iz Ministarstva kulture potekle da nas se sve malo pogura. Jer mi “veliki” smo svi jako ufurani u tu ulogu velikih. Ovo nas ipak gura i u razmjenu ali i u buduće koprodukcije. Dakle, taj dio što se tiče Hrvatske je pokriven. A baš geografska blizina određenih kazališnih centara u regiji, od Pečuha, Tuzle, Sarajeva, Beograda, Novog Sada, Subotice…, omogućava nam da mi u Osijeku imamo daleko življu razmjenu nego što netko drugi može imati.

Činjenica je i da kao grad imamo sjajne gradove prijatelje, dakle i na toj jednoj administrativnoj razini, od Tuzle, Subotice, Mostara, Pečuha, koji su nam gradovi prijatelji, i na toj platformi se može puno toga izgraditi. Samo trebamo izaći iz svoje vlastite kutije, razmišljati izvan nje. Često to iziskuje i novce, ali vjerujem da će publika to nagraditi. Mi nismo Zagreb i nemamo desetak kazališta. Imamo jedno kazalište za odrasle, imamo jednu novu scenu koja sve više stasava u novom Kulturnom centru Osijek, svjedočili smo u zadnje vrijeme njihovim interesantnim produkcijama, i imamo kazalište za djecu. Tvrdim da je to premalo za apetite koje osječka kulturna javnost ima.

Ja sam kao marketingaš dubokog uvjerenja da ponuda rađa i potražnju. Dok sam radio kao direktor marketinga u Borovu naučio sam da nećeš trgovinu cipela otvarati tamo gdje su oko nje cvjećarnice ili bombonijere, nego tamo gdje su druge cipele. To će i tebi donijeti puno dobroga. Tako da uz više kazališta u Osijeku bismo lakše dolazili do publike jer bismo naprosto imali širi repertoar u gradu. Mi sami kao kuća sa zasad jednom scenom, druga je u planu, ne možemo zadovoljiti apetite ni logistički, ni financijski pa ni kadrovski. Repertoar je popunjen onoliko koliko može biti, neke stvari iako prođu dobro kod publike, ne stignu se izigrati, ne možemo svi stati na tu veliku scenu više nego što možemo.

Tako da sam veliki zagovornik toga da pomognemo osnivanju drugih scena u gradu. Bile one javne ili javnoprivatne, kakve god kombinacije, ali samo da osnažimo ponudu. Imamo sjajnu Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku, svi ti mladi ljudi koji izađu s Akademije moraju nešto raditi. I bilo bi bolje da ostanu ovdje a ne da ih uzgajamo samo za druge (smijeh)… Mislim da će prije ili kasnije svi ti faktori morati roditi i logističke i financijske mogućnosti da se sve to skupa ispolji.

Na dobrom smo putu što se HNK tiče, jer razgovaramo o uspostavi, opremanju i dogradnji još jedne scene. Pa da na dvije scene ostvarimo sve programe koje želimo a kadrovski možemo. Kulturni centar će uskoro dobiti prekrasnu veliku koncertnu dvoranu gdje će se isto moći odigravati kazališne predstave, uz njihovu manju scenu koja već sjajno funkcionira. Tako da ćemo uz Dječje kazalište, realno imati pet scena u gradu.

TELEGRAM: Kao predsjednik Njemačke zajednice u Hrvatskoj i potpredsjednik Savjeta za nacionalne manjine Vlade RH, senzibilizirani ste za manjinsku problematiku. Kazalište tu itekako može estetski i etički djelovati, zar ne?

HAM: Svakako. Odgojen sam u duhu tolerancije, jer kako je to često kod nas u Osijeku, potječem iz jedne prilično mješovite etničke obitelji. Iako preteže njemačka strana, i s očeve i s majčine strane, ima nas svih fela…

TELEGRAM: Ono što kaže Rajko Grlić da te zaboli glava od postotaka.

HAM: Da, otprilike tako (smijeh). Dakle, apsolutno sam odrastao u duhu tolerancije koji se onda i manifestirao u mom daljnjem životu i profesionalnom radu. Moramo dakle biti osjetljivi prema svima, osobito prema drugima i drugačijima od većine. S obzirom na našu ulogu nacionalnog kazališta kao ipak nekakvog prosvjetitelja mislim da se onda to treba ogledati i u multinacionalnosti naših ansambala, kad već imamo sjajnu priliku biti u regiji koja je nekakav melting pot, do naravno repertoara i naslova koji promišljaju i takve teme…

Zato će se na repertoaru naći i djela koja promišljaju teme manjinskog identiteta, tolerancije prema manjinama, gdje naravno imamo zastupljene priče o Nijemcima, Židovima, Srbima… Nema tu nikakvih tabua, jer bilo bi smiješno da ih ima. Republika Hrvatska je stvarno, kad je legislativa i službena politika države u pitanju, jedna od perjanica u Europi po pitanju zaštite manjina.

TELEGRAM: Što se često na terenu grubo demantira.

HAM: Da, nažalost, koliko se ono implementira na terenu je druga stvar, ali za sve imamo kvalitetna zakonska rješenja. Mislim da za tabuima, osobito u teatru, nema potrebe. Tako da ćemo sigurno imati i društveno angažirani repertoar. Možda za neke teme još situacija nije sazrela, za neke je već odavno prezrela, to je na meni da sa suradnicima procijenim što u kojem trenutku i kojem obliku treba ići na scenu a na publici je da procijeni jesmo li pogodili.

TELEGRAM: Analizom programske vizije četverogodišnjeg razdoblja vidljiv je veliki broj praizvedbi, kako u dramskom tako i glazbenom repertoaru. Niste posegnuli za onim pragmatičnim spasonosnim sidrom tzv. željeznog repertoara?

HAM: Pokušao sam naći balans između onoga što se tradicionalno očekuje, dakle ima i takvih naslova, “Ero” ili “Rigoletto” kad je Opera u pitanju, ima i klasika u dramskom repertoaru, ali nipošto nisam htio da to bude dominantna crta. Ja mislim da je naša zadaća i promoviranja recentnog stvaralaštva, posebno u dramskom ali i glazbenom repertoaru. Tko bi trebao raditi tekstove hrvatskih autora ako ne nacionalna kazališta?

Zato mislim da nam je potrebna promocija recentnog hrvatskog stvaralaštva, zato tolike praizvedbe, mislim da ih imamo nekih šest-sedam u planu… Jer, privilegija je živjeti sa živim autorima. U baletnom žanru mi je ta priča s praizvedbama prije svega mogućnost da HNK Osijek u grani baleta donese nešto novo, da u nečemu bude prvi. Jer, realno nemamo baletni ansambl u smislu zaposlenih baletnih umjetnika i svaka im čast što entuzijastički ustraju u tome što rade.

Upravo činjenicom da imamo dvije baletne praizvedbe želim dati podstrek njihovom radu ali i signal osnivaču da to što radimo ima smisla i da nas to pozicionira na puno veću mapu glazbeno-scenske umjetnosti. Izabrali smo i nekoliko naslova koji su već imali filmske verzije, kao što su “Let iznad kukavičjeg gnijezda” ili “Čelične magnolije”, i njihova uprizorenja će sigurno privući i onu publiku koja preferira filmove a možda ne ide u kazalište i zanimat će ih kazališna verzija.

TELEGRAM: Rekao bih da dramski repertoar ima poveznicu da o društvenim traumama govori iz rakursa porodice?

HAM: Da, mišljenja sam kako je obitelj u kojem god ona obliku bila, jer imamo jako puno različitih oblika obitelji, nukleus društva i da svaka činjenica našeg života, bila ona lijepa ili ružna, proizlazi iz obitelji. Čak i najveće ljudske katastrofe proizlaze iz nečijeg nesretnog djetinjstva. Mislim da je to naprosto jedan dobar rakurs za promatranje svakog našeg problema jer tamo mu je najčešće i izvor. Obitelj je naravno važan faktor u životu koji te usmjeri i odredi.

TELEGRAM: Pozitivno ili negativno…

HAM: Naravno. Prijatelje možeš birati, obitelj ne možeš. Ono, možeš birati supružnika ali već ne možeš karakter vlastitog djeteta (smijeh).

TELEGRAM: Bogme, jedna opaljena porodica doći će na osječku pozornicu u vašoj prvoj sezoni. Nastavit ćete se tako na pola stoljeća od praizvedbe Kovačevićevih “Maratonaca” u beogradskom Ateljeu 212.

HAM: Moje dobro iskustvo, kazališno i prijateljsko, s redateljicom Oljom Đorđević, je rezultiralo ovim naslovom. Htio sam da Olja ponovo režira u osječkom HNK-u, nije je bilo od Nušićevog “Sumnjivog lica”. Naslov je predložila ona i ja sam ga oduševljeno prihvatio. Poznavajući našu kazališnu publiku uvjeren sam da će taj projekt jako dobro proći. Ako ga odradimo na visokoj razini vjerujem da će imati i puno širi odaziv.

Već sadašnje reakcije na komuniciranje te priče da ćemo raditi “Maratonce” su oduševljenje. Tu, naravno, postoji veliki rizik, jer ljudi imaju svoje predodžbe o tom komadu, posebno zbog slavnog filma. I siguran sam da će nam ovaj iskorak dovesti i onu publiku koja možda godinama nije kročila u kazalište.

Izvor: Telegram.hr 27.3.2023.