19.01.2023.
Piše: Maja Hribar-Ožegović (1937.-2023.)
Iz Zagreba, stigla je tužna vijest: 9. siječnja napustila nas je (u 86. godini), a 16 siječnja ispraćena na Mirogoju umirovljena sveučilišna profesorica (Filozofskog fakulteta u Zagrebu) dr. sc. Maja Hribar-Ožegović. Bila je ugledna teatrologinja, kazališna kritičarka i prevoditeljica.
Od godine 1967. vezana je uz HNK u Osijeku – poglavito uz list (kasnije reviju) „Kazalište“; surađujući često, i opsežno svojim teatrološkim prinosima. Bila je i članicom Savjeta uredništva, a u više navrata i moderatoricom važnih razgovora o teatru (npr. 1973. god., uz svečano obilježavanje 30-god. Kazališta narodnog oslobođenja Slavonije/KNOS).
Pažljiva i decentna, Maja Hribar-Ožegović referirala se na svaki značajni događaj osječkog Teatra; osobito na umjetničke jubileje koje je, redovito, ispraćala malim kazališnim „poslanicama“.
– Za nas je sve sudbina teatra i, naša vlastita sudbina, u vlastitim zbivanjima i sumnjama – pisala je („Profesija: redatelj“, „Kazalište“, god. XIII., br. 130-131; Osijek, 1.-31. prosinca 1977.)
Nedostajat će nam, draga i poštovana. (Lj. St.)
MALI ESEJ
Iz optike fakultetske radne sobe, kazalište interesira onim što bi moglo biti; dostojno mržnje (p)ostaje takvim ga čovjek može sve „načiniti“.
U oba slučaja kazalište jest protusvijet, što se uvijek drugačijim postojanjem upravljuje u svakidašnjicu.
Čovjek se istodobno zabavlja kad ljubavnik u komadu priprema omlet na pozornici i zgraža kad Ljudmila Pitoëff u Brucknerovim „Zločincima“ „tuče“ majonezu, misleći pritom na ubistvo. Iako bi omlet bez pozornice doma bio ukusniji u prvom primjeru, sukob između ubistva i hranjivosti u drugom primjeru izaziva jezu: bez misli na ubistvo majoneza bi bila nevažna, gotovo apsurdna. Stoga, u nama u kazalištu uvijek nešto viče, ne čini to!
Pravo je obilježje kazališta: nadilaženje privatnog, no, također, nigdje ne vlada kult ličnosti kao u kazalištu.
Naveli smo, primjera radi, dio pitanja što ih podnosi svakodnevna upotreba kazališne problematike.
Mišljenja smo da se o kazalištu danas razmišlja drugačije, tj. mimo koordinata nekog gotovog pogleda na svijet kazališni i svijet zbilje.
O tome valja voditi računa u slobodnom opredjeljenju umjetnika i znanstvenog radnika. Oba imaju dužnost da vlastitomu vremenu iskreno opale šamar ili ga potvrđuju, ako vjeruju u svoju istinu i imaju smjelosti da je ostvare. Suvremeno kazalište u nas, iako u zakašnjenju za suvremenom misli u nas, još uvijek smatram jedinstvenom prilikom u kojoj se udružuje u ideji drame izvjestan broj ljudi, a ne samo jedna osoba.
U navedenu kontekstu drama više liči netipičnim pojavama i zbivanjima postajući i sama netipičnom. Nije stoga slučajna suvremena mondijalizacija što se proteže od javnih zbivanja do drame kao locus classicus-a za takve ideje. Tek, izlažemo li dramu napadima, izložimo prije toga predrasude protiv ideje u drami! Taj je dan već došao.
S obzirom da se nama pruža prilika da radimo sada, sigurna sam da bi morali proanalizirati svako, odatle i Vaše kazalište, da vidimo što je prodrlo u njega, što je već odavna praktično jer su se i tehnike izmijenile mijenjajući i kazalište, kako bismo kasnije, težeći naprijed i napretku, omogućili da se sve to zajedno izrazi.
Iole zanimljiv napor u kazalištu postaje višestruko uvećanim, zar ne.
Hvala Vam što ste mi pisali i pitali o kazalištu.
(„Kazalište“, god. XIII, br. 114; Osijek, 1.-15. veljače 1977.)
Potpis ispod fotografije:
Teatrologinja, kazališna kritičarka i prevoditeljica: prof. dr. sc. Maja Hribar-Ožegović