Novosti

Ne znam je li to zbog slatkoga naslova, no nakon odgledane najnovije dramsko-glazbene premijere osječkoga HNK Guslač od marcipana / Franjo Krežma: zapisi iz nepovrata – koju je prema tekstu dramaturginje Marijane Fumić (temeljenoga na romanu Stjepana Tomaša o 13 godina Krežmina života) režirala Dora Ruždjak Podolski, ostao mi je, najkraće rečeno – slatkast okus. Bio mi je to i prvi komentar nakon ove dvosatne scenske igre, koju će zasigurno rado gledati mnogi – ne samo u ovoj 115. kazališnoj sezoni, a za što će, unatoč nedostatcima, imati dovoljno dobrih razloga.

U prvom redu jer je riječ o praizvedbi teksta živućeg osječkog autora (rođenoga 1947. u Novoj Bukovici), potom jer joj je u fokusu život osječkoga glazbenika Franje Krežme rođenoga prije 160 godina, čiji je život prerano u 19. godini prekinula bolest, ali čija je genijalnost prepoznata još za života mu. Osječani, ponosni što je ovaj violinski virtuoz i skladatelj rođen u njihovu gradu, neprestance mu odaju počast, po njemu su nazvali i jednu osnovnu školu, ulicu u središtu grada, a njegovim se djelom bave mnogi.

Ne manje važno je i da je u podjeli čak 16 glumaca i šestero glazbenika. Više je to nego odvažan potez (komentirao je jedan poznavalac kazališnih prilika), posebice u ovo pandemijsko vrijeme. Jer, što je veći broj sudionika nekog projekta, veći je rizik hoće li se svi (zdravi) moći okupiti u isto vrijeme.

U naslovnoj ulozi gledamo dojmljivog Antonija Jakupčevića, kojemu nijedan glumački zadatak (više) nije problem. Zahvaljujući sada već čuvenoj izduženoj i stanjenoj skulpturi Vanje Radauša, na spomen Krežme vizualiziramo lik vrlo krhkoga mladića, što je bio i razlog maloga šoka kada se na sceni pojavio njegov 30-godišnji interpret nimalo dječačkog izgleda. Nadoknadio je rođeni Bjelovarac Antonio taj „nerazmjer“ svojom poznatom gorljivošću koja ga je i dovela na mjesto perjanica osječkog HNK, a u kojem je već gotovo pet godina.

Nekoliko godina mlađa Antonia Mrkonjić oživjela je Franjinu sestru Anku, dok su se u ulogama njihovih roditelja dobro snašli Matija Kačan i Selma Mehić. Zavidno glazbeno umijeće sviranja glasovira pokazala je Anita Schmidt u ulozi bake, što ne čudi jer su iza ove iskusne glumice, s impozantnom vjernošću HNK-u dužom od 40 godina, godine vježbanja u glazbenoj školi. Da se snalazi na klaviru pokazao je i Matija Kačan. Uloge Franjinih sestara Ljubice i Marije Micike redateljica Podolski povjerila je Antoniji Pintarić, tj. Dori Bogdanović, dok je Duško Modrinić bio opušten u ulozi poznatog Slavonca Isidora Kršnjavog, slikara rođenog u Našicama. Još jednog slavnog Krežminog suvremenika, biskupa Josipa Jurja Strossmayera, zaigrao je Mario Rade, Franju Kuhača/Milana Šenou korektno pak Aljoša Čepl, a Franza Liszta/Gjuru Eisenhutha bivši glumac i ravnatelj Narodnog pozorišta Tuzla – Armin Ćatić.

Ženski dio ansambla činile su i Ivana Soldo Čabraja (kao Olga Kiepach/Ella) te trenutačno jedina u osječkom ansamblu sa statusom prvakinje Drame (uz četiri prvaka) Petra B. Blašković (Ljudmila Weiser/grofica Carolyne zu Sayn-Wittgenstein, Lisztova dugogodišnja partnerica) i Ljiljana Krička Mitrović (osebujna baba Klara/grofica de Gibelli), također sa 40-godišnjim glumačkim iskustvom. Posljednji, no ne manje važan je i Miroslav Čabraja, kao Abel Lukšić.

Iako je većina korektno odradila svoje uloge, kod nekih je bilo i većih osciliranja, pa čak i petljanja s tekstom, no pripisat ćemo to još uvijek nesvakidašnjim okolnostima u kojima predano rade.

Zasluženo su publiku oduševili i glazbenici: violinist Bélla Nagy, violončelistica Maja Iljovski, flautistica Kristina Tomljanović Sasz i klarinetistica Žana Radonić te pijanist Damir Šenk, uz sjajnu mladu mezzosopranisticu Stefany Findrik, zahvaljujući kojima je duh Franje Krežme bio gotovo opipljiv tu večer u osječkom teatru. Uz napomenu da je svoj obol dao i Tihomir Ranogajec, mladi osječki skladatelj.

Opipljivosti povijesnoga trenutka svakako su pridonijeli diskretni, no zanimljivi i funkcionalni kostimi s potpisom Barbare Bourek, kao i jednostavno, a opet tako upečatljivo scenografsko rješenje Stefana Katunara (gotovo svedeno na dugi stol i stolce). Sve zajedno, pod svjetlom Tomislava Kobije, poduprlo je modernu redateljičinu viziju predstave oslonjene na glumca, riječ, glazbu. Problem je svakako predstavljalo dvosatno trajanje bez pauze, zbog čega je predstava na trenutke gubila na dinamici prilično snažno. Da je kraća i do 30-ak minuta, sve bi dodatno bilo dojmljivije, naglašenije. Dojma sam da je priča o Krežmi dovoljan adut sam po sebi, a dodaju li joj se imena poput redateljice Dore Ruždjak Podolski, čijih se prethodnih ostvarenja u Osijeku (poput Tolstojeve Ane Karenjine iz 2014. ili Feydeauova Gospodina lovca iz 2005.) rado prisjećamo, treba držati palčeve Osječanima za budući slatki život Guslača od marcipana.

Gotovo je šteta što predstava ima ikakve nedostatke, jer je plod lijepe suradnje glumaca, redateljice (koja s glumicom Selmom Mehić potpisuje i scenski pokret) i ostatka autorske ekipe, iz čega se zrcali povjerenje, zdrava neovisnost, bez čega nijedan proces nije moguć i ne bi trebao biti.

Za nadati se da će se možda s vremenom predstava sažeti, dobiti potrebnu brzinu, punoću koju je dramaturginja Marijana Fumić nastojala udahnuti Tomaševu dokumentarističkom tekstualnom tijelu, te da će i ovaj naslov postati jednom od molekula pulsirajuće kazališne današnjice i razuvjeriti one koji su potpuno sumnjičavi u umjetnost i njezine potencijale i dosege u ova teška vremena.

© Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 21. ožujka 2022.