07.12.2023.
Piše: dr. Dragan Mucić (1932.-1992.)
„Mutan i kišovit osvanuo je današnji dan, ali je našemu srcu miliji nego stotine najljepših proljetnih dana, jer dočekasmo ono što je svaki Hrvat tako željno očekivao i oko čega se toliko truda uložilo: otvorenje našega stalnoga h r v a t s k o g a k a z a l i š t a.“
Tim riječima, u jutro 7. prosinca 1907. godine, dakle prije 83. godine, pozdravila je današnji datum osječka „Narodna obrana“, datum rođenja još jednoga nacionalnoga i kulturnoga zavoda hrvatskoga naroda ovdje na obali mutne Drave, a na rubu naše lijepe, pitome i plodne Slavonije, zavoda kojemu je bilo suđeno da dijeli tešku sudbinu mnogih hrvatskih kulturnih ustanova, te da svojim rodoljubnim žarom i životnom postane, bude i trajno ostane, čvrstim dokazom trajanja i neuništivosti naše nacionalne energije.
Ako pak postoji bilo koje područje hrvatskoga kulturnog i duhovnog života u kojem je ovaj naš grad uistinu izašao iz okvira provincijskog i provincijalng, onda je to bez sumnje kazališno, jer je Osijek odavno postao i niz godina ostao drugo novije hrvatsko nacionalno i profesionalno glumište. Taj kulturni legitimitet, taj duhovni pasport, dalo mu je njegovo vrlo živo i prebogato djelovanje ne samo u ovom gradu, i ne samo u njegovoj bližoj okolici, već i na širokom zemljovidnom prostoru od Sušaka do nekadašnjeg Velikog Bečkereka, tj. današnjeg Zrenjanina, odnosno od Subotice do Jadrana, upravo do Hvara, ako baš hoćete. Bilo je ono i Sjeverno oblasno kazalište i Novosadsko-Osječko pozorište, i Narodno kazalište Primorske banovine, djelujući pune tri sezone u Splitu i pod još devet raznih, dakako nehrvatskih imena, ali uvijek, i usprkos svemu, ostajući trajno naše, i samo naše – osječko, hrvatsko.
Stoga današnji dan, 7. prosinca, predstavlja vrlo značajan datum u osječkoj kulturnoj povijesti, jer su na današnji dan, prije 83 godine, trajno i nepovratno hrvatski književni jezik i hrvatska pozornička riječ zavladali osječkom kazališnom scenom. Jednako kao i u Zagrebu prije 130 godina, u Osijeku su prije 83 godine zauvijek s naše kazališne pozornice protjerani njemački, i uopće tuđinski glumci da bi na nju, nakon dugih desetljeća raznih tuđinskih gostovanja, napokon zakoračio naš hrvatski glumac, trajno se nastanila na njoj naša hrvatska riječ, formirao se naš vlastiti pozornički izraz i počeo izgrađivati naš autentični glumišni profil.
Želim reći kako je upravo naše kazalište bilo onaj presudni čimbenik u kontekstu hrvatske kulture po kojemu je, u jednoj pozitivnoj i plemenitoj utakmici, u jednom sretnom povijesnom trenutku, Osijek nadvisio druge hrvatske gradove i uzvisio se, a zadugo godina i ostao, uz sam bok zagrebačkom kazalištu. I još nešto, kad je riječ upravo o kazalištu. Teško, naime, da bi se našla dva hrvatska grada koji su imali toliko toga zajedničkog, bliskog, toliko sličnog, kao što su to, u prošlim stoljećima, imali Zagreb i Osijek. I Agram i Esseg prošli su gotovo identičnu metamorfozu do hrvatskoga Zagreba, odnosno Osijeka. I u jednom i u drugom stoljećima je odjekivala ista njemačka riječ s kazališnih dasaka, dominirale na njima iste njemačke družine, igran tuđinski, njemački, i ne znam čiji, repertoar i jednako im prijetila jedna te ista opasnost – germanizacija. Međutim, zahvaljujući jednakoj ustrajnosti i neiscrpnoj energiji pokretača, bitka za hrvatsko kazalište u oba grada pretvorila se u zanosnu nacionalnu epopeju, čiji odsjaj tako blistavo traje neugašen sve do naših dana.
*Izgovoreno na prigodnoj svečanosti predstavljanja REPEROTARA HRVATSKIH KAZALIŠTA 1840.-1860.-1990. (ur. Branko Hećimović), 7. prosinca 1990. u Foyeru HNK. Pretiskano iz KRONIKE HNK U OSIJEKU (ur. Ljubomir Stanojević), veljača 1991.
Potpis ispod fotografije:
KONTINUITET 116 GODINA: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku