28.12.2023.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Pjesnik i sveučilišni profesor Nikola Strajnić (Popovac u Baranji, 11. svibnja 1945. – Sremski Karlovci, Vojvodina, 11. srpnja 2023.) pripadao je osječkom krugu pjesnika sedamdesetih od kojih su mnogi (poput – možda najdarovitijeg – Antuna Zrnčića) posve zaboravljeni.
U književnoj „Reviji“ i u „Kazalištu“ objavljivao je poeziju, studije i eseje. Do 1992. godine Strajnić je u Osijeku izdao knjige „Poezija ili optimizam“, „Zvjezdani sati“, „Jasike bele“, „Oči zemne“, „Pepeo svoj razdajem“, „Vid i riječ“, „Vožnja u krug“, „Haire“…
Od 1992. do smrti živio je u Sremskim Karlovcima u Vojvodini, a radio na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Pjesma koju objavljujemo posvećena je uredniku „Kazališta“ i autoru ovih „Prisjetâ“ i – na neki način – označava Strajnićev oproštaj s Osijekom.
AKO SMRT POVJERI BRIGU JELENIMA
Ako smrt povjeri brigu jelenima
o mojoj duši svetkovat će šume
trave će vrisnut zeleno zeleno
vode iscijeliti bistrinu
Ako smrt povjeri brigu jelenima
o mojoj duši kasnit će sati
nevjerstvo Vremenu krijući do suza smiješno, vrskajući
Kao što kasni cvijeti orhideja skrivaju jesen
Ali uzaludno
***
Dragi Ljubo,
u 1992. Tebi i Tvojoj porodici želim da ostanete živi i zdravi,
Tvoj Nikola
Potpis ispod fotografije:
PJESNIK SEDAMDESETIH – Nikola Strajnić (1945.-2023.)