05.10.2023.
Piše: Ljubomir Stanojević©
U osječkoj Bolnici je 29. rujna, u 70. godini, preminuo Miroslav Špajh, dragocjeni kazališni arhivar. Odlazak bio je iznenadan, rastužio je mnogobrojne Špajhove kolege te vanjske suradnike koji su itekako znali cijeniti Špajhove prinose. Pokojnik je sahranjen 3. listopada 2023. na osječkome gornjogradskom groblju sv. Ane. U sjećanje na dragoga suradnika i prijatelja objavljujemo tekst iz „Hrvatskoga slova“ (2010.)
***
Ima tome već (više od) godinu i pol dana kako se nakanjujem pisati o osječkom arhivaru (HNK) Miroslavu Špajhu. Početkom prošle (!) godine taj je samozatajni i časni čovjek „neobilježio“ tridesetu obljetnicu kazališnog rada. Nije umjetnik, nije „kreativan“, a opet… jedan je od onih rijetkih, posvećenih kazalištu, koji još uvijek svoj „radni odnos“ doživljava osobitom povlasticom i – čašću.
I sâm sam kriv što ovaj zapis nije ugledao svjetlo dana kada je to trebalo. No – kažu – nikada nije kasno. Pa i nije!
Miroslav Špajh (Osijek, 26. ožujka 1954.), kazališno je „dijete“; i otac Mijo i mati Anica cijeli radni vijek proveli su u HNK-u, otac kao ugledni šef maske (nažalost, na radnom mjestu zatekla ga je i prerana smrt!), a mati Anica, kao frizerka (danas također pokojna) dočekala je kazališnu mirovinu. Samo se po sebi razumije da je Miroslav, od najranijih nogu, doživljavao fascinaciju kazališta, i kazalištem: od pribivanja predstavama (dok su roditelji radili) do sudjelovanja u njima kao statist. Rani doživljaji ostavili su trajni trag u današnjem gospodinu „u najboljim godinama“, duboko već zašlom u šesto desetljeće života.
Po završetku gimnazije htio je studirati medicinu, a na nagovor roditelja upisao je vanjsku trgovinu koju je apsolvirao u Zagrebu. Nažalost, tada se dogodila nenadana očeva smrt, presahnuli su izvori prihoda i Miroslav je bio prinuđen – zaposliti se. U Kazalištu (uprave su tada držale do svojih zaposlenika, posredno i do njihove djece), to je bilo najjednostavnije. Od siječnja 1979. Miroslav je u neprekinutu stažu zaposlenik Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku.
Kako to uobičajeno i biva – osobito s mladim, ambicioznim čovjekom – i Špajh je promijenio niz kazališnih „radnih mjesta“: od referenta prodaje, poto animatosko-promidžbene službe, Informativnog centra, referenta kazališnih izdanja, zajedničkih i općih poslova – bio je čak i blagajnik! – sve do poslova i zadataka tajnika Drame i dokumentarista. Godine 2000. položio je ispit o stručnoj osposobljenosti za zadatke i poslove zaštite arhivske građe i građe u pismohrani, da bi tri godine potom postao i službeni arhivar Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. A dobar dio te svoje kazališne dugovječnosti Špajh je bio i dragocjeni i odani moj suradnik, kao tehnički urednik kazališnih izdanja HNK.
Danas je značaj tog neprocjenjivog osječkog neimara golem: za HNK i sve sačuvane i pohranjene artefakte osječke kazališne povijesti, ali i za njezine proučavatelje. Ne prođe dan da se iz Leksikografskog zavoda, Zavoda za povijest hrvatskog kazališta, ili od brojnih (mahom mladih, osobito osječkih – asistenata ugledne prof. dr. sc. Sanje Nikčević) teatrologa ne zamoli kakva pomoć: podatak, kazališna cedulja ili fotografija, ili samo uputa… S beskrajnom ljubavlju i strpljenjem, preciznošću i pedantnošću, Špajh odgovara svojim obvezama. Često i više od toga. A valjda – po rutini – i dalje je suradnik i tehnički urednik kazališnih izdanja, koje sada uređuje mlada i ambiciozna kolegica, književnica i prevoditeljica Ivana Šojat-Kuči.
O predstojećoj, 104. kazališnoj sezoni HNK u Osijeku, što drugo nego im oboma poželjeti dobar i kvalitetan rad i zadržavanje onog tihog, ali trajnog plamena kazališne ljubavi.
(„Hrvatsko slovo“, Zagreb, 13. kolovoza 2010.)
Potpis ispod fotografije:
OSJEČKI KAZALIŠNI ARHIVAR – Miroslav Špajh (1954.-2023.)