23.11.2023.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Ljeto je, već u najvećem zamahu i ovaj će Prisjet biti objavljen negdje u jesen kada – kako Rilke kaže – „tko je (sada) sâm, ostat će sâm, da sluša romon kiše, da bdije, čita, duga pisma piše, i luta po alejama, gdje dah jesenjeg vjetra suho lišće njiše“.
Ali sada smo još u toj ljetnoj „žeravici“ kada – kako je pokojni redatelj Marin Carić znao govoriti – nema ljepšega nego sjesti u hlad i pisati – prijateljima.
Tako, eto, žestoko vrućega osječkoga ljetnog dana napisah/nakucah par riječi prijatelju – glumcu Nenadu Inđiću u – Ameriku. O tome, kako je jedan drugi glumac – čuveni Zoran Radmilović (po kazivanju teatrologa Jovana Ćirilova) – već u samom početku karijere bio „osvježenje, a i više od toga, dar koji pobuđuje radoznalost… Uočili smo to jasno: stoji nekakav Zoran Radmilović, po godinama mlad a već zreo; nikada mlad na onaj plav i blag način bljedolikih prinčeva scene; u njemu je bilo nekakve dramatike već na prvom koraku“.
Zašto li me to podsjeća na Tebe? – upitah Inđića.
I eto odgovora – osječkoga (1975.-1984.) potom zeničkoga (1984.-1993.) glumca i ahasferskog lutaoca po nevremenu – od Berlina do Vancouvera (SAD).
„Zoran je Zoran, izvan kategorija“ – kaže Nenad. – „Ali znali smo i mi, ponekad, ‘ubosti’ poneku predstavu. Sjećam se Halasove (Augustin, 1945.-2009.; sve opaske u zagradama koje slijede – ovoga su autora) scene, kada je prao kristale sa lustera u KRALJEVSTVU NEBESKOM. Fenomenalno! Ili scene plesa Đoke Bosanca (Đorđe, 1948.-2006.) u MANDRAGOLI, koju je napravio uz pomoć Tončija Marinića (Antun, 1936.-2012.). Ili Ružice (Lorković, 1930.-2002.) u MEDEJI.
Ili moje, nikad zaboravljene Gite (Šerman-Kopljar, 1930.-2009.), najdivnije Mutter Courage ikad; ili Rade (Radoslava) Mrkšić u istoj predstavi. Ili Ice Tomljenovića (Ivan, 1923.-1996.) u ARMAGEDONU… Ili Ane (Bikić-Stanojević) u KAKO ZATUĆI PSINU… Ili svih onih mladih glumaca u dolasku (nabraja Lj. St.: Ivan Brkić/1960.-2015./; Dubravka Crnojević/Carić/; Velimir Čokljat, Slobodan Filipović, Jasna Kovačević/Odorčić/; Ljiljana Krička/Mitrović/; Damir Lončar; Darko Milas; Davor Panić; Mira Perić/Katić, Kraljik/; Vlasta Ramljak; Antonija Šmit/Anita Schmidt/ u SLIKAMA ŽALOSNIH DOŽIVLJAJA…
Inđić dalje nabraja zeničke kolege (i predstave): Dinu (Adnana) Palangića, Anu Đorđević, Radu (Radmilu) Preininger, Elvedina Avdića, Jakova Salaka… „I još puno više od toga. Ali stvari su – piše Nenad – bile postavljene kao da je sve izvan glavnih gradova – provincija i vukojebina…“.
I tu završava ovo „kratko pismo za dugo rastajanje“ (Handke). Nije „puno buke i bijesa“ (kako je to Inđić govorio u svojemu MACBETHU u Osijeku, 1980.) ali je – donekle – odsjaj onoga što je glumica (i znanstvenica) Dubravka Crnojević Carić zapisala:
„Kazalište omogućuje glumcima, redateljima ali i gledateljima, potragu za prostorima unutar/izvan sebe te pruža slobodu nesmetanog istraživanja i proširivanja granica svog identiteta“. (Gluma i identitet, Durieux 2008., str. 268)
Potpis ispod fotografije:
LJETNA KORESPONDENCIJA – mladi glumac Nenad Inđić, u osječkom angažmanu 1981.
Snimio: Rudolf Bartolović. (Arhiva HNK u Osijeku).