01.02.2024.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Godine 1947. u Osijeku sretno (za grad na Dravi, ali – kako sami kažu – i za njih) pristiže bračni par Argene i Dragutin Savin, koji će ovdje umjetnički sadržajno proživjeti glavninu radnoga vijeka i cijeli radni vijek. Plesačica – primabalerina, pedagoginja, koreografkinja i ravnateljica Baleta, Argene Savin (Rijeka, 1921. – Zagreb, 2007.) u Osijeku će, tek za dvadesetak godina, otići u invalidsku mirovinu, 1967., dok će njezin suprug, maestro Savin – skladatelj, dirigent, ravnatelj Opere, umjetnički ravnatelj Annala komorne opere i baleta, redatelj, scenograf, kostimograf, prevoditelj libreta (Split, 1915. – Zagreb, 1996.) i što sve još ne… napustiti Osijek 1971. i zadnje četiri godine profesionalnoga angažmana posvetiti Kazalištu u rodnom Splitu. Njihov prinos osječkoj kulturi i osobito kazališnoj umjetnosti nemjerljiv je i – zasad – nedostignut!
O tom vremenu u svečanom broju lista Kazalište, posvećenomu 60-godišnjem jubileju HNK-a (1967.), Argene Savin vrlo osobno i s neskrivenom emocijom reći će sljedeće:
„U Osijek sam došla s mužem 1947. na poziv tadašnjega intendanta Čiče Tomašića. Ovdje je bila potrebna jedna osoba u ulozi pedagoga, koreografa i plesača, jer nije bilo materijalnih mogućnosti da svaki taj posao obavlja poseban čovjek. Iako nije bilo tako rekuć ni najosnovnijih uvjeta za rad (nije postojala baletna sala, a članovi su bili tek nekolicina volontera) prihvatila sam se tog posla.
I tako se počeo rađati prvi baletni ansambl u Osijeku, u čijem sastavu su se nalazili Mirjana Šantak, danas pedagog u Dječjem kazalištu, Slava Bek, priznata osječka liječnica, Branka Huljev, danas član Zbora, Kaja Ferenčević, danas domaćica i ne bavi se teatrom, Ratko Petković, odličan dramski glumac, danas djeluje u Sarajevu te Joža Komljenović, danas u Rijeci, kojima su se vrlo brzo priključili Štefica Heler, jedina iz prve garniture koja je i danas član Baleta i Elza Sarka, koja je danas član folklornog ansambla Lado.
Dobili smo i dvoranu za rad, pa smo obrazovali i večernji studio iz kojega smo imali namjeru regrutira nove snage za balet. Iz tog studija izašao je Antonije Maksimović, čiji talent je kasnije došao do punog izražaja i u Zagrebu.
I tako smo puni poleta krajem prosinca 1948. izveli prvi baletni divertissement sastavljen od točaka koje su bile u izvođačkim mogućnostima tadašnjih početnika. Bila su to djela Chopina, Glazunova, Savina, Bizeta i Gotovca. No već tada sam se sukobila s problemima koji sve do danas prate rad osječkog Baletu, u prvom redu pitanjem sredstava za popunu ansambla i drugo – kako dovesti i zadržati ljude u Osijeku? Moram priznati da me znala obuzeti i malodušnost, pa je Čiča Tomašić odlučio da pozove u pomoć slovenskog umjetnika Stjepana Suhog. Poslovično ambiciozan, s velikim Elanom Suhi je započeo kampanju za popunu Baleta i tako smo u njegovo vrijeme uspjeli da dademo i nekoliko kompletnih baletnih predstava kao što su Lhotkin „Đavo u selu“, Rimski-Korsakovljeva „Šeherzada“, Delibesova „Coppelia“, Savinova „Balada“, Bombarellijev „Stranac“ i mnogo manjih djela stopljenih u razne baletne večeri.“
Na fotografiji:
ARGENE SAVIN (1921. – 2007.), primabalerina, koreografkinja i šefica baleta