Novosti

Je li sustav postao perfidniji i naveo nas da zavolimo svoje sužanjstvo?

 S obzirom na to da mu je Let iznad kukavičjeg gnijezda sedmi naslov u HNK-u u Osijeku (Šokica, 260 dana, Vitez slavonske ravni, Višnjik…), Dražen Ferenčina ne strahuje od neuspjeha, jer su mu neki od najdražih naslova nastali upravo na osječkim kazališnim daskama. Ne opterećuje ga ni što će velika većina doći s očekivanjima zbog filma Miloša Formana, jer je svjestan da je ponekad kazalište zakinuto, a ponekad u prednosti pred filmom i treba to iskoristiti. Kako mu je to uspjelo, pogledajte već od večeras na sceni HNK-a u Osijeku.

Kako ste pristupili interpretaciji teksta? Od čega nikako niste htjeli odustati?

Keseyjev roman prvenstveno se bavi odnosom pojedinca i sustava te postavlja vrlo važno pitanje što je to „normalno“ i tko to određuje. Premda smješten u konkretan prostor i vrijeme (Amerika sredinom 20. stoljeća), roman  se odvija u zatvorenom prostoru psihijatrijskoga odjela koji je izoliran od ostatka svijeta pa stoga nije bilo potrebno kostimsko, scenografsko ni tekstualno osuvremenjivanje. U tom klaustrofobičnom prostoru vječno je „sada i ovdje“, a ratovi koji se u njemu vode relevantni su i za vrijeme kada je roman napisan, i za današnjicu. U današnje vrijeme imamo nominalnu slobodu propitivati djelovanje institucija i sustava moći, ali moramo se zapitati jesmo li doista slobodni ili je sustav postao perfidniji i naveo nas da zavolimo svoje sužanjstvo. Kao što se pacijenti u Keseyjevu romanu svojevoljno odriču slobode radi tobožnje sigurnosti, tako i mi nerijetko pristajemo na kompromisno postojanje, ne dovodeći u pitanje sustave i institucije koje nama manipuliraju. Upravo je to tema koju ova predstava treba otvoriti i to je bila nit vodilja u scenskoj interpretaciji ovoga romana.

Koliko je adaptacija Petre Mrduljaš vjerna tekstu Dalea Wassermana ili se oslanja na film ili roman?

I Wassermanova dramatizacija i Formanov film vjerno prate narativnu nit Keseyjeva romana pa tako i ova adaptacija. Izvjesne prilagodbe su bile nužne, naprosto zato što se u romanu pojavljuje velika paleta likova, prvenstveno pacijenata, koji ostaju na razini skice, a nismo željeli da ijedan lik na pozornici bude običan „statist“, nego da svaki dobije svoj scenski prostor i tri dimenzije. Stoga smo u tom smislu ekonomizirali te smanjili broj pacijenata, katkad objedinjujući više likova u jedan. Također, nastojali smo izbjeći statične prizore u kojima likovi sjede i razgovaraju pa smo dio sadržaja tih prizora dočarali fantazmagorijama koje nam pružaju zoran uvid u strahove i težnje pojedinih likova.

Jeste li napravili neke značajne promjene u priči ili likovima, i ako jeste, koje?

Osim već spomenutih intervencija u broju likova, slijedili smo Keseyjevu fabulu. Roman je vrlo psihološki precizan i likovi se pred nama postupno razotkrivaju kroz niz razgovora i događaja koji će kulminirati u konačnom okršaju pojedinca i institucije. Svaki je korak u tom razotkrivanju relevantan zbog čega nije bilo ni moguće ni potrebno zadirati u Keseyjevu radnju, nego ju gledatelju predstaviti dinamično i čitko, za što su od najveće važnosti bile glumačke interpretacije.

Koje ste aspekte likova, posebno McMurphyja i sestre Ratched željeli naglasiti?

McMurphy i sestra Ratched doista su osovina oko koje se vrte sudbine ostalih likova. Kesey se ne zamara biografskom pozadinom svojih likova, nego je za njega važna dinamika njihova odnosa u zadanoj situaciji. Ne znamo, stoga, što je nagnalo sestru Ratched da postane službenica toga dehumanizirajućega sustava, kao što ne znamo mnogo ni o McMuprhyju, izuzev onoga što piše u njegovu policijskom dosjeu. Sestra Ratched prvenstveno djeluje kao kotačić u mašineriji i u njezinoj okrutnosti zapravo nema sadizma, jer bi on podrazumijevao svojevrstan užitak, a ona svaki oblik libida doživljava kao prijetnju sustavu koji podržava. McMurphy je, suprotno tomu, upravo utjelovljenje nesputane libidinoznosti, koju treba shvatiti šire, kao želju za životom, koliko god on nesavršen bio. Sustavu koji zastupa sestra Ratched zapravo je strano sve što je ljudsko i zato se služi raznim oblicima psihološke kastracije da bi pacijenti ostali pokorni te naposljetku sami pristali potisnuti svoje istinske želje i porive. U tom je smislu posebno tragična priča Billyja Bibbita, kojemu je sustav nametnuo toliko grizodušje zbog prirodnih poriva da će si oduzeti život.

Mislite li da su teme mentalnog zdravlja i institucionalizacije još uvijek relevantne danas ili nikada nisu bile aktualnije nego danas?

Ken Kesey bio je nadahnut za pisanje Leta nakon što je radio kao noćni čuvar u jednoj psihijatrijskoj bolnici, gdje je imao priliku razgovarati s pacijentima i došao do zaključka da nisu poremećeni oni, nego sustav koji nameće krut, neživotan i nehuman ideal „normalnosti“. U Keseyjevo doba lobotomija je bila česta praksa, usprkos tomu što je većinu pacijenata pretvarala u biljke i razumljivo je da je Kesey, koji je sam sebe nazivao mostom između generacije bitnika i hipija, imao mnogo razloga za konkretnu kritiku psihijatrijskih institucija. Naravno da se psihijatrijska praksa, zahvaljujući razvoju medicine drastično promijenila u šezdesetak godina koliko je prošlo od nastanka ovoga romana pa bi takva kritika danas bila deplasirana. Međutim Keseyjeva ludnica i danas je vrlo relevantna kao metafora koja nas navodi na razmišljanje o suptilnim načinima na koje društveni sustav manipulira svima nama, a mnogi od nas spremno odustaju od svakog oblika konstruktivnoga društvenoga angažmana, lobotomizirajući sami sebe u izmaglicama sredstava za umirenje, pretjeranoga konzumerizma ili streaming servisa. Društvene mreže pružaju priliku za stvaranje prividnih identiteta te nas uljuljavaju u predodžbu da je taj virtualni konstrukt stvarnost, dok pravi život prolazi mimo nas. Zar to nije dovoljno da se zapitamo: tko je ovdje lud?

Kako mislite da publika danas doživljava roman i priču Kena Keyseja u usporedbi s vremenom kada je knjiga objavljena?

Roman je napisan u vrijeme kada je borba protiv okoštalih institucija bila u punome jeku, a hipijevska revolucija donijet će velike promjene u shvaćanju individualne slobode, kako na društvenom, tako i na privatnom planu. Keseyjeva priča stoga je nosila veliku političku težinu. Društvena klima od tada se uvelike promijenila, ali tragična McMurphyjeva sudbina malo će koga ostaviti ravnodušnim upravo zato što roman nije politički pamflet, nego metafora primjenjiva i na današnje vrijeme u kojem je itekako važno promisliti kako se odnosimo prema vladajućim ideologijama.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Foto: https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/