Goran Matović

33. Krležini dani: SJETITE ME SE 2022.

Matovićevo zazivanje mrtvih

“Evo kako je to bilo: U prvi mah izgledalo je kao monodrama. Krleža njim samim. Uz glazbenu podršku Stanka Kovačića kojemu ovakve kombinacije s teatrom nipošto nisu strane. A sve u jednom dvorištu, duboko iza iličkih fasada, što će reći: U samom srcu grada, a pomalo skriveno, zatureno. Kažem – zazivanje mrtvih, jer Matović preskače iz lika u lik, vraća se sebi samome i svojemu iskustvu jednog od mnogih susreta s Krležom, tvrdeći, s pravom, da je on ovo zazivanje mrtvoga iz mirogojskog groba (a blizu Krležinu rođendanu) sam Krleža ne samo predvidio, već u navali sentimenta upravo poželio. Matovićeva izvedba zapravo je polifona i to ne samo zato što čujemo i glas samoga Krleže, jednu od rijetkih snimki. Već i zato što sam Krleža, u Matovićevoj interpretaciji, zaziva svoje protivnike. Krleža, naravno, samo njegovo ime, znači koliko i polemika. Sama riječca, starogrčka, znači koliko i rat. U ratu nije dobro biti sam, to je Krleža znao, iako takvu mogućnost nije birao. Otud želja da se drugi zazove makar kao protivnik. Sam je Krleža na mnogo mjesta varirao Ibsenova doktora Stockmanna: „Čovjek je najjači kad je sam!” Stanko je Lasić opisivao Krležinu situaciju, a na pozadini duhovne situacije vremena, kao trajno monološku. Matović govori Krležu iz te situacije, znajući da ona sama nikako nije obećanje sreće. Ono, međutim, što u toj montaži Krležinih citata, u kojima katkad zna prosijati i humor očajnog čovjeka, najviše daje misliti jest sljedeće: većina evociranih mjesta kao da su pisana danas. A sve se, kao, promijenilo. Sa zazvanim piscem tu je i cijela svojta suvremenika, ne samo Krležinih, već i naših, današnjih, stvarnih fizičkih suvremenika. Da, teško je nama današnjima s Krležom, zaborav je mnogo sigurniji. Na ovakvim seansama valja paziti koga je uputno zazvati, a koga bi bilo bolje pustiti s mirom; s mirom ne u hrvatskoj Arkadiji, ali opet, ne odveć daleko od nje. Naša je nekromancija strogo nadzirana i u načelu krajnje oportuna. Mi današnji živimo kao da Miroslav Krleža nije napisao nijednu riječ. Uzgred i o glazbenoj podršci: cijela priredba dogodila se u stražnjem dvorištu Likovne akademije. Podsjećam da je Krleža, kako mi se čini, dublje doživljavao glazbu od slikarstva. On se sam, gotovo komesarski isključivo, izražavao naprimjer o enformelu koji nije htio razumjeti. No to je druga tema. Matović nam je uspjelo zazvao jednog velikog osamljenika, a on nije doduše kucao o stol, već je progovorio u rasponu od sentimenta čovjeka koji odlazi put svekolike puti, a onda i basom gromovnika. To je Krleža.”

Slobodan Šnajder

 

Monodrama se izvodi u svečanom foyeru HNK u Osijeku.

Petak, 22:00h
09. prosinca 2022.

Zvuči zanimljivo?

Kupi ulaznicu
Newsletter