Koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivan pl. Zajc Rijeka
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu postavlja novi,dugo očekivani roman Kristiana Novaka Slučaj vlastite pogibelji. Jedan od naših najznačajnijih pisaca u priči o suvremenom Međimurju filmskim ritmom povezuje likove čiju sudbinu izaziva neriješena smrt. U slojevitoj i napetoj priči pratimo protagoniste koji se slamaju pred vlastitim dilemama i društvenim okolnostima. Kroz odnos prema sistemu, korupciji, slobodi, zakonu, u raskoraku između čežnji i potreba trokut glavnih likova pretvara svoje živote u slučajeve vlastite pogibelji. Praizvedba predstave u režiji Ivana Plazibata je 14.10. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu.
Postoje ljudi, i likovi, koji svojim djelovanjem bezuvjetno dovode na međe vlastititih mogućnosti, i mogućnosti za njihovo prekoračenje, stavljaju nas u situaciju da ne možemo odbiti njihovu ulogu. Lik, i osoba, kojoj je pripadalo tijelo mladog policajca pronađeno mrtvo na sjedištu golfa tog zimskog jutra, pripada takvima, čineći da “umjetnost nekako postane životom”, kako kaže Profa, voditeljica srednjoškolske dramske grupe kod Kristiana Novaka.
A tijelo je bilo u takvom stanju, s takvom ranom na glavi, da ga s raspoloživim sredstvima nije bilo moguće dovesti u stanje koje bi nekako uopće odgovaralo kad je bio živ. Samoubojstvo ili ubojstvo? To razobličenje i fragmentacija (identitetska i sudbinska) krajnja je točka i slika borbe koju je Novakov dramski lik vodio.. U Novakovom Neni je borba sa svijetom i njegovim okvirima dovedena do maksimuma konflikta, i do maksimuma karaktera. Neno ne oklijeva kada djeluje, djeluje na strani pravde i onoga što vjeruje da je ljudska dužnost, i postaje onaj za kojeg je njegov vlastiti čin koban. Koban do neprepoznatljivosti tijela, do strave nasilja koje je “izazvano” društvo izvršilo nad tim tijelom, do smrti koja je “slučaj”, do nepodobnosti leša. A upravo ideologija koja ga ograničava istodobno ga lansira u razvedeno postojanje. Ta kobnost koju je isposlovao svojim postupanjem i konzekventnošću, osjetiti će to svi oko njega, nadilazi njegov život. Izaziva niz mikroeksplozija zbog kojih kao da se postepeno povlači u pozadinu osobni nivo i tako otvara prostor da jedna osobno-obiteljska sudbina preraste granice intime i lančano ostavi važan trag na veći narativ, konačno i na globalni narativ našeg suvremenog trenutka ovdje. Time što ulazi u diskurs općeg prepoznavanja i razumljivosti, uključuje i nas kao publiku, postajući kao dramski identitet možda više mogući trag budućnosti nego depresivna slika lokalnog i globalnog kozmosa.
Istovremeno, na ishodištu i u srži konflikta s ostalim dramskim partnerima koji su prisiljeni baviti se njime i nakon njegovog kraja, Neno je i neka vrsta emocionalnog kanala otvorenog publici, u čijim se modalitetima miješaju pobuna, nježnost, povreda, borbenost, opsesija.
Dramski prisutan u formi tijela gotovo bez glave, i također u fragmentima, kroz sjećanja drugih, vrlo je zanimljivo strukturiran kao lik tako što egzistira na jakoj dramskoj napetosti između živih i mrtvih, na način da ne pripada ni mrtvima, ni živima. Neno, pravednik koji i sam zaslužuje pravdu, svojim se djelovanjem nađe u procijepu između dviju smrti. Kreće se u međuprostoru života i smrti tj. preciznije između dviju smrti. Jedna je smrt izopčenićka, “ve si se baš ti našel promeniti svet”, simbolička, isključenja iz zajednice živih, prije stvarne smrti. Jasno nam je, tu se kreće i cijena pravedničkog ustrajavanja. Neno ne može drukčije, protiv svoje unutrašnje zadatosti i takav, ni živ-ni mrtav, konačno vodi meč sam sa sobom.
Izuzetan je dramski potencijal tako postavljenog lika, koji titra na luku razapetom između dviju krajnjih točaka ljudske egzistencije. I kad više nije živ i, rekli bismo, djelatan, izbacuje sve ostale likove na pragove njihovih vlastitih mogućnosti, prisiljava ih na prenapregnutu situaciju “iskoraka u prazno”, na nesigurno micanje terenom koji je nepredvidljiv i zahtjevan jer na toj konfiguraciji tla svakome je pozcija odjednom izmještena predaleko i preizloženo, a zmija vlasti vijuga se znajući kako je otrov tu da ga vlast upotrijebi.
Kristian Novak
Redatelj i dramatizacija
Ivan Plazibat
Scenografkinja
Liberta Mišan
Kostimografkinja
Petra Pavičić
Kompozitor
Hrvoje Nikšić
Oblikovateljica svjetla
Vesna Kolarec
Operater kamere
Luka Ivić
Jezična savjetnica
Ines Carović
Profa
Dea Presečki
Marli
Karlo Mrkša
Trojnar
Marko Cindrić
Japa
Ljubomir Kerekeš
Saka
Hana Hegedušić
Istvud
Zdenko Brlek
Dragi
Robert Španić
Taradi / Odvjetnica
Ljiljana Bogojević
Ravnateljica
Helena Minić Matanić
Renato
Nikša Eldan
Sara
Elizabeta Brodić
Posedi
Robert Plemić
Sarin otac / Policajac / Novinar / Njemački
Marinko Leš
Sarina majka / Povijest
Beti Lučić
Petar
Mario Jovev / Lovro Rimac
Sonja / Božena
Sunčana Zelenika Konjević
Ivin odvjetnik / Policajac / Fizika
Filip Eldan
Hozjan
Jasmin Mekić
Perčić
Deni Sanković / Bruno Kontrec
Policajac / Sudac /Profesor tjelesnog
Darko Plovanić
Ivo
Damir Puja
Neno
Jan Rendić
Polaznici Kazališnog studija mladih
Lorena Benčić, Petra Čolić, Tessa Fruk, Vida Huzjak, Tvrtko Kolar Bard, Krsto Plemić, Vida Kos, Fran Rabuzin, Greta Rukelj, Patrik Tuđan