A. P. Čehov
VIŠNJIK
drama
Predstava je koprodukcija s Gradskim dramskim kazalištem Gavella
Prevoditelj Božidar Škritek
Redatelj Dražen Ferenčina
Dramaturg Dubravko Mihanović
Autor glazbe Igor Valeri
Scenografi Dražen Ferenčina, Davor Molnar
Kostimografkinja Marita Ćopo
Scenski pokret Maja Huber
Oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia
Asistent redatelja Vanja Jovanović
Suradnik za mađioničarske scene Domagoj Ivanković
PODJELA:
RANJEVSKA, Ljubov Andrejevna Sandra Lončarić
ANJA, njezina kći Antonia Mrkonjić
VARJA, njezina pokćerka Anja Đurinović Rakočević
DUNJAŠA, sobarica Antonija Pintarić/Tara Rosandić
GAJEV, Leonid Andrejevič, brat Ranjevske Miroslav Čabraja
LOPAHIN, Jermolaj Aleksejević, trgovac Ivan Ćaćić
TROFIMOV, Pjotr Sergejevič, student Ivan Grčić
SIMEONOV-PIŠČIK, Boris Borisovič, vlastelin Duško Modrinić
CHARLOTA IVANOVNA, guvernanta Antonija Stanišić Šperanda
EPIHODOV, Semjon Pantelejevič, blagajnik EnesVejzović
FIRS, lakaj Davor Panić
JAŠA, mladi sluga Aljoša Čepl
Rukovoditelj Tehnike i voditelj pozornice Mato Ivić
Voditeljica maskersko-vlasuljarske radionice Ružica Miler
Voditelj rasvjete Tomislav Kobia
Voditelj tona Davorin Toth
Slikar izvođač Leon Landeka
Dekor i scenska oprema izrađeni u radionici HNK pod vodstvom Željka Jurića.
Kostimi izrađeni u krojačkoj radionici HNK pod vodstvom Gordane Jurković.
Inspicijent Eduard Srčnik
Šaptačica Katarina Milićević
Posjeći mjesečinu
Bilješka uz Višnjik A. P. Čehova
U jednom pismu Olgi Knipper, napisanom 20. siječnja 1901. u Nici – dakle, Olga još nije bila Čehovljeva supruga; vjenčali su se te godine u svibnju – Čehov se raspituje kako idu probe Tri sestre pa zaključuje: “Ako pokvarite III. čin, drama je propala, i gledatelji će me izviždati pod stare dane.” Anton Pavlovič rodio se 1860.; u trenutku dok datira pismo mu je niti 41 godina. Je li bio duhovit kad je spomenuo “stare dane” ili je predosjećao da će tri godine kasnije umrijeti od tuberkuloze, ili jednostavno biti star početkom 20. st. i danas nije značilo isto? Kakogod, u tom životu nastala su djela koja su, kako je već nebrojeno puta rečeno, zauvijek promijenila svjetsko kazalište. Platonov ili Drama bez naslova (1881.), Ivanov (1887.), Galeb (1896.), Ujak Vanja (1899.), Tri sestre (1901.) i Višnjik (1903.), “cjelovečernji” su dramski naslovi kojima se pozornice neprestano iznova vraćaju, pokušavajući oživjeti “onaj neuhvatljivi ugođaj, gdje se likovi očituju kao živi i neposredni ljudi”. Tim “živim i neposrednim ljudima” scenski se pristupalo, vidjeli smo, vrlo različito pa predstave nastale po Čehovljevim dramama znaju biti i vrlo duhovite i neobično ozbiljne i iscrpljujuće spore i prštavo dinamične i utihnute i strastvene… Svakako, Čehovljevu – i moguću našu – istinu treba potražiti koliko u izgovorenom, toliko i u prešućenom, koliko u pokazanom, toliko i u skrivenom. U tom smislu Višnjik je vrhunac dramskog stremljenja koje sâm Anton Pavlovič opisuje i ovako: “Pokušao sam biti originalan. Nisam uvodio ni jednog zlikovca, ni jednog anđela (ali nisam mogao izuzeti budale); niti sam ikoga optuživao, ikoga obranio. Jesam li uspio ili ne, ne mogu reći.”
***
U ovom trenutku, kad s jedne strane, više ili manje artikulirano i autentično, zazivamo promjenu – društvenu, političku, ideološku, osobnu – a s druge je se pribojavamo, jer mogli bismo izgubiti neke udobnosti na koje smo navikli, Višnjik nam se ukazuje kao tekst koji progovara upravo o tome. O ljudima koji su se uljuljkali u ugodi i koji su, kako kaže Ljubov Andrejevna, “izgubili sposobnost promatranja stvari”, te onima koji predlažu konkretne akcije i nude rješenja, no u svojoj pragmatičnosti nemaju ni vremena, ni afiniteta za sanjarenja i prisjećanja, za iracionalnost i žaljenje. Lopahin, zanimanjem ne slučajno trgovac, tako će reći: “Višnje rode jednom u dvije godine, a i s tim se nema kamo, nitko ih ne kupuje.”, kao i: “Treba tu malo raščistiti, počistiti… Na primjer, recimo, srušiti sve stare građevine, eto, ovu kuću, ona ionako nije više ni za što, posjeći stari višnjik…” Argumenti vlastelina, još ne dugo vlasnika imanja o kojem je riječ, bit će: “…ja sam se ovdje rodila, ovdje su živjeli moj otac i majka, moj djed, ja volim ovu kuću, svoj život bez višnjika ne mogu ni zamisliti i, ako je već tako potrebno prodati ga, onda prodajte i mene zajedno s njim…”, kako ne bez patetike veli Ranjevska, a i njezin brat Gajev u sličnom je raspoloženju: “Čitav vrt se bijeli. (…) Ova dugačka aleja ide ravno, ravno, i sja noću kad je mjesečina. Sjećaš li se? Nisi zaboravila?” Čehov je izuzetan pisac, on shvaća motivacije i argumente obje strane pa ih razumijemo i osjećamo i mi. U svim njegovim dramama pa tako i u Višnjiku, zagledani smo u ljudsko trajanje okrhnuto nemogućnošću da pronađemo ispunjenje, da se ostvarimo. Jedni žive u prošlosti i ona ih svako toliko povlači k nekom muljevitom dnu; drugi hrle ka budućnosti, no svjesni su da nije dovoljno kupiti i prodati, posjeći i sagraditi, da bi se dohvatilo doista vrijedno. Naravno, na kraju se, kako bilježi čuvena završna didaskalija, “čuje kako daleko u vrtu sjekirom udaraju po drvu”; logika kapitala je neumitna, novo se stvara na ruševinama starog, ali pitanje je što će ti udarci donijeti. Pritom ovi što sijeku kod Čehova nisu zli, niti su oni kojima se siječe bez grijeha, daleko od toga. Tjeskoba, humor i bol Višnjika pulsiraju u pukotinama nesavršenosti svih njegovih likova; tu je nepregledan prostor ove drame. Okrhnuti smo i sapeti, a okolnosti se mijenjaju, promjena je nužna. Ono što se siječe nekima je tek drveće koje slabo rađa, a nekima djetinjstvo, utočište, mjesečina. Anja: “Zbogom, stari živote!” Trofimov: “Zdravo, novi živote!” Napetost vremena kojem svjedočimo po mnogočemu je bliska napetosti Višnjika. Nadajmo se, ne i njegovom pesimizmu.
Dubravko Mihanović
Ambijentalna premijera na Osječkom ljetu kulture 6. srpnja 2020. godine
Premijera 22. siječnja 2021. godine