20.05.2021.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Prisjeti na negdašnje, stare članove HNK ne vraćaju samo sjećanje na umjetničke osobnosti koje su „vladale“ osječkom pozornicom, već dokumentiraju i sjajna repertoarna promišljanja osječkog teatra koji je uvijek bio rasadištem kvalitetnih kadrova. Neki su ovdje počinjali pa odlazili, neki su došli kao mladi umjetnici i tu – na sreću osječkog Kazališta, što znači: i publike! – i osta(ja)li. Jedna od tih umjetnica je i operna prvakinja Štefica Petrušić.
Rođena je u Tivtu (Kotor, Crna Gora) 1933., u hrvatskoj enklavi, školovala se u Zagrebu a prvi angažman dobila je u Rijeci gdje je debitirala kao Oscar u Verdijevu „Krabuljnom plesu“. Od 1961. do 1985. bila je solistica, prvakinja osječke Opere u kojoj je – zajedno sa suprugom, dirigentom Antunom Petrušićem – ostavila neizbrisiv trag.
Na osječkoj pozornici u tih je četvrt stoljeća otpjevala i interpretirala zamjernih 60 naslovnih, glavnih i velikih uloga opernog i operetnog žanra domaćih i svjetskih autora. Mnoga su od tih izvođenja bile praizvedbe i/li prva izvođenja u ondašnjoj Jugoslaviji. Od Monteverdija do Richarda Rodneya Bennetta, i od Lisinskog i Zajca do Dragutina Savina, Štefica je Petrušić svojim lirsko-koloraturnim sopranom, visokom profesionalnošću ostvarila (i ostavila) trajne dojmove.
Spomenimo – publici najdraže njezine uloge: Lucia di Lammermoor (Donizetti), Gilda i Violetta (Verdi, „Rigoletto“ i „Traviata“), Rosina (Rossini, „Seviljski brijač“), Cio-Cio-San i Mimi (Puccini, „Madame Butterfly“ i „La Bohème“), Manon (Massenet), Maria Golovin (Menotti) i Tena (Savin).
Točno prije 35 godina, u prvoj sezoni (napokon) novoobnovljenoga gledališta HNK, 30. ožujka 1986. Štefica Petrušić obilježila je 25-godišnjicu umjetničkog rada kao Cio-Cio-San u Puccinijevoj „Madame Butterfly“, pod dirigentskim vodstvom maestra Antuna Petrušića. Bila je to i posljednja sezona njezina nastupa pred osječkom publikom.
Bračni par Štefica i Antun Petrušić svoje visoke godine danas žive u zagrebačkome Domu umirovljenika prisjećajući se, vjerujem(o), i onih – sada već davnih dana. Kao što se i mi prisjećamo tog umjetničkog para…