30.12.2021.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Ove godine navršilo je 50-god. od smrti jednoga od najznačajnijih (ne samo osječkih) dramskih i operetnih umjetnika, glumca i redatelja Stjepana Dobrića (Osijek, 1895. – 1971.). Njegovo ime – koliko god to može zvučiti kao fraza – doista je zlatnim slovima upisano u povjesnicu osječkoga HNK. Stoga nije na odmet ponovo ga se (pri)sjetiti.
Rođen krajem pretprošloga, devetnaestog stoljeća, u Osijeku je polazio sjemenišnu gimnaziju, zatim trgovačku školu, koju je 1907. napustio i pobjegao u Zemun, pa u Beograd, pridruživši se putujućim glumcima. Nastupao je i samostalno, većinom u kratkim komedijama i skečevima.
Od godine 1911. angažiran je u osječkom HNK-u gdje s prekidima (1921. – 1924. u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu) ostaje do umirovljenja 1952.
Poslije Drugoga svjetskog rata stalno je u osječkom HNK-u, u kojem je 15. travnja 1947. proslavio 35-godišnjicu umjetničkog rada. „Tijekom umjetničkog djelovanja istakao se kao izvrstan karakterni glumac, s naročitim smislom za karakternu komiku“, zabilježio je Branko Mešeg (1919. – 2012.) u Spomen-knjizi o pedesetoj godišnjici osječkog Kazališta (1957.).
Ostaje zapisano (povjesnik srpskoga kazališta, Borivoje Stojković) da je Dobrić bio odličan i kao pantomimski komičar, „s mnogo smisla i stvaralačke mašte u stvaranju zanimljivih i raznovrsnih karaktera, s mnogo lakoće za skladan i dinamičan pokret u igri“. Bio je, inače, muzikalan, „sa glasom dosta jakim i melodijski prijatnim“ (Stojković).
„Osječka publika uvijek me primala s posebnim žarom i simpatijama, što mi je kroz cijeli umjetnički život davalo podstreka da izdržim i onda kada mi, iz raznih razloga, nije bilo baš najlakše“, izjavio je Stjepan Dobrić 1968. godine u listu HNK „Kazalište“.
Umro je tri godine kasnije, ovjenčan slavom zaslužnog građanina Osijeka, koji je u životnom vijeku nosio obrazine Kir Janje, Dunda Maroja, Harpagona, Mletačkog trgovca… i stotinjak drugih likova u komedijama, dramama i operetama.
Neki od njih, trajno su ostali u sjećanju sada već (naj)starije osječke publike.