29.06.2023.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Draga, topla, nezaboravna osoba! I operna solistica koja je ne samo cijelu umjetničku karijeru podarila HNK-u u Osijeku, već iz ovoga, svojega grada nikada nije ni željela otići. Učinila je to, ipak, zarad kćerke Tamare (udane u Dubrovniku) i preselila na more, u Trstenik na Pelješcu. Sa svojom sestrom od koje se nije odvajala i za koju je skrbila.
Rođena Osječanka (1926.), pjevanje je učila na Muzičkoj školi u Osijeku (Dita Kovač) i 1946. započela karijeru kao solistica Osječke opere ostvarivši više od 80 velikih opernih kreacija : „Carmen“ (Bizet), Amneris i Azucena (Verdi, „Aida“ i „Trubadur“), Lotta (Massenet, „Werther“), Doma (Gotovac, „Ero s onoga svijeta“). Za svoje umjetničke dosege nagrađena je Nagradom „Milka Trnina“, Poveljom Milke Trnine za životno djelo (prvi put dodijeljena!), dvaput Nagradom grada Osijeka, Sedmoprosinačkom nagradom Hrvatskoga narodnog kazališta…
„Nikad nisam razmišljala što me potaklo da izaberem poziv opernog umjetnika“ – kazala je u intervjuu „Glasu Slavonije“ (Draženu Bađunu) davne 1982. godine. – „To je nekako živjelo u meni. Za mene je to bezbroj osjećaja koji izviru i žive u meni, a ne mogu ih odrediti. Znam da sam se uvijek osjećala sretna kad sam ljepotu napisanih nota mogla svojim glasom i glumom prenijeti na publiku, da bih u očima nekog posjetitelja vidjela osmijeh, radost pa i poneku – suzu.“
Sa Slavicom Pfaff dugo sam bio u pismovnom kontaktu nakon što je, kao umirovljenica, napustila Osijek. Fascinirala me je svojim zanimanjem za Kazalište, brigom za kolege (i one umrle – o čemu smo već pisali: Zdenka Rubinstein; i one žive: Nada Murat). Nasljednici (u fahu) Sanji Uroić-Ljutić poklonila je svoje note i klavirske izvatke; mladome (tada) studentu glume Mislavu Stanojeviću, uz dobre želje poslala je prvo poslijeratno izdanje „Sistema“ Stanislavskog; a Arhivi HNK svoje velike, uokvirene portrete i fotografije iz brojnih predstava. Uvijek su je zanimala sva osječka (kazališna) događanja, a uzvratno je opisivala svoj život na moru, „bavljenje“ vrtom, ljubav prema nezaboravnoj sestri.
I onda je došla godina 2007., godina velikoga jubileja (100 god. od osnutka i kontinuiranog rada osječkog HNK). Prosinačka svečanost koja – kako je zamišljeno – nije mogla proći bez „najosječkije operne solistice“ Slavice Pfaff. Ali…
Te je godine, nažalost, Slavica Pfaff – preminula! Točnije: umjetnica je umrla već deset mjeseci prije prosinačkog kazališnog jubileja, u Trsteniku na Pelješcu – a da o tome nitko nije obavijestio… ni rijetke (ali ipak postojeće!) kazališne prijatelje, ni njezino (svjesnim opredjeljenjem) jedino HNK. Da tadašnji intendant Vlaho Ljutić nije plemenito želio pozvati i prizvati najstarije naše kazališne zaslužnike, na još jedan aplauz na osječkoj pozornici, te je uputio odgovarajući poziv – ne bi se ni saznalo da velike umjetnice više nema. Umjesto najbližih, vijest je dojavio – poštanski žig!
Uradci operne primadone Slavice Pfaff ostali su i danas u upamćenju, u mnogočijim uzbuđenjima. Prisjećamo je se s toplinom u srcu, sentimentom i (zašto ne?) – suzom u oku.
I – u sebi – plješćemo joj. Plješćemo!
Potpis ispod fotografije:
Primadona Slavica Pfaff (Osijek, 1926. – Trstenik na Pelješcu, 2007.). Foto: Almas Tudaković