09.02.2023.
Piše: Ljubomir Stanojević©
1.
Ustvari, svašta se događa; dobro je. Izašao je novi „Forum“, sa barem dva priloga što su me „dotakla“; proradio je Miniteatar.
Sunce sjaji i ne sjaji, dani su dulji.
Pada mi na pamet jedan stih Rajka Petrova Noga: „Sve češće biva tako u meni, nema mene“.
Nema, pa nema.
2.
U „Forumu“ je otisnuta „Sablazan u Dolini šentflorijanskoj“ Ivana Cankara, u vrlo dobrom prijevodu Mirjane Hećimović. Ovaj sjajan i „najeuropskiji, najkozmopolitskiji“ Cankarov tekst, njegova simbolistička groteskna farsa, za gotovo sedam desetljeća (tekst je objelodanjen 1908.) ne samo da ništa nije „izgubila“, već se danas iskazuje sjajnom kazališnom dramom (a ovo „kazališno“ sam podcrtao misleći pritom na onaj bezbroj scenskih asocijacija koje djelo nudi režiseru imalo suvremenijeg senzibiliteta i moderne scenske imaginacije).
Branko Mešeg, režiser osječke postave „Pohujšanja…“ iz pedeset pete, već se godinama spremna na ovu režiju; obećao je – bit će, za godinu-dvije. („Može li se postaviti u Miniteatru?“ – glasno razmišlja preda mnom, vraćajući se vjerojatno svojim bogatim, sadržajnim godinama rada u malom, neuglednom ali prijateljski toplom podrumskom prostoru ovo osječke komorne pozornice.)
3.
Naš (bivši) sugrađanin Zvonko Maković, pjesnik, prevodi (također sa slovenskoga) stihove Srečka Kosovela, modernog i – ako se izuzmu školske čitanke – također nepravedno zaboravljenog pjesnika, za kojeg Maković u popratnom tekstu u „Forumu“ ustvrđuje da je preteča nekih danas najsuvremenijih strujanja u slovenačkom pjesništvu.
„Nebo je probodeno,
srce je probodeno,
i sve –
sve je uzalud“.
Kaže Kosovel. I dodaje – u jednoj drugoj svojoj pjesmi: „Sutra, za tjedan, za godinu / možda otplovim…“ („Moja velika nada“)
4.
Dejan Rebić sretniji je, zbog Miniteatra, od bilo koga. Opet je onaj „duh i dah“ uselio ne samo u podrum Radničkog doma, već i u cijelu osječku kulturu (ako tako ne misli da je to preuzetno reći). Jer, bilo kako bilo, tu kulturu ipak pretežno čine „mladi“, ovih ili onih godina, svejedno; oni koji znaju dati svoju iskrenost i odanost, svoje srce i znanje, ili makar samo svoja htijenja. Počelo je s „Večerima u Tref-klubu“, bit će nastavljeno s kazalištem, pravim; izložbama, susretima, razgovorima…
Dani, inače, idu… I prolaze.
(„Kazalište“ br. 114., 1.-15. veljače 1977.)
Potpis ispod fotografije:
Miodrag Gavrilović kao Nečastivi, u Mešegovoj postavi „Sablazan u Dolini sv. Florijana“ Ivana Cankara. Premijera: 6. srpnja 1955.