Novosti

TAKO JE POČELO (stoljeće baleta na osječkoj pozornici)

17.02.2022.

Piše: Ljubomir Stanojević©

Evidentirane elemente prisutnosti baleta na osječkoj pozornici (HNK) nailazimo već u četvrtoj sezoni djelovanja, 1910./11. Tada je na kazališnoj cedulji Lehárovog „Grofa Luksemburškog“ zabilježeno da je „plesove za ovu operetu izvježbala gđica Elvira Coronelli“. U drami „Na posijelu“ Aleksandra Starickina, iste sezone, „ruske plesove uvježbao je redatelj operete g. Dragutin Vuković“, ujedno potpisnik novouvježbanih plesova u opereti Lea Falla „Lijepa Risetta“. Vuković, uz režiju, koreografira i idućih sezona (vaudeville „Alma, gdje stanuješ“ Waltera Kolloa i Lehárova opereta „Eva“, 1913.).

U sezoni 1913./14. gostuje gđica Zoule de Boncza, „prva solo-plesačica Komične opere u Parizu“, koja potvrđuje (ali i utvrđuje) zanimanje Osječana za plesnom umjetnošću. Ni dvije sezone kasnije već se javljaju nova imena na osječkim kazališnim ceduljama: gđica Kozakovna i g. Kümmelberg (u Gilbertovoj opereti „Kino-kraljica“, 1915.). Plesove uvježbava u toj, ali i u sljedećim operetama (Nedbalova „Poljačka krv“, Strraussov „Put oko ljubavi“, Lehárova „Napokon sami“) nadredatelj Kurt Bachmann. I Vuković je još prisutan (Lehár, „Ševa“, 1918.).

Klemens Pekelman uvježbava i zajedno s Milom Popović pleše intermezzo „Ples Pierotta“ te „Maloruski ples“ (uz Ivicu Braun, Anicu Veber i Arnolda Seklera) godine 1919., kada se (24. ožujka) izvodi i prvi pravi balet na pozornici HNK: „Proljetni san“ (po Griegovoj „Peer Gynt“ suiti), u koreografskoj obradbi Zore Vuksan Barlović i Klemensa Pekelmana, skromno navedenog da je taj balet „uvježbao“. Pekelman uvježbava i plesove u Halévyjevoj operi „Židovka“, a zajedno s gđom Vuković pleše u Audranovoj opereti „Lutka“.

Početkom dvadesetih godina u osječkom HNK-u plesnu večer priređuje Klaudija Isačenko, a u dva navrata gostuje Ruski balet iz Moskve. Baletne večeri priređuju Lidočka Wiziakova i Vaclav Vlček, baletni ansambl braće Froman, solo-plesačica Valentina Valina. Od godine 1921. na kazališnim ceduljama osječkih opernih i baletnih predstava nalazimo ime plesača i baletnog meštra Mihajla Semenova. Uz standardne zadatke postavljanja i sudjelovanja u plesnim brojevima u Operi (Čajkovski, „Evgenij Onjegin“, „Pikova dama“; Dečak-Bareš, „Alibaba i četrdeset razbojnika“) i Drami (Nestroy, „Lumpacius vagabundus“), Semenov postavlja i prave balete: „Coppélia“ Lea Delibésa (uz sudjelovanje baletnog ansambla „izraelitske Ferijalne kolonije u Osijeku“), divertissemente i baletne pantomime („Krabulja i gospodin u fraku“, Dečaka-Poliča).

U baletnim nastupima počinje sudjelovati i primabalerina Marija Tuljakova, skora Semenovljeva nasljednica–koreografkinja. Godine 1923. Mihajlo Semenov potpisuje postavu (i sudjelovanje u ) tri baleta: „Noć u čarobnoj šumi“ (prema suiti A. Glazunova), „Indijska svećenica“ (po simfonijskoj suiti „Šeherezada“ Rimski-Korsakova) i „Ples smrti“ (na glazbu Chopina i Saint-Saënsov „Danse macabre“). Partneri su mu Marija Tuljakova, Jelena Ščigoljeva, Julije Gasser i Anatol Vražić, uz baletni ansambl. Postavlja i pantomimu „Pierretin veo“ Artura Schnitzlera, na glazbu Ernesta pl. Dohnányja i, u istoj večeri, „mimodramu“ „Ruka“ Henrija Berényja. U potonjoj uz Semenova i Tuljakovu sudjeluje i kasnije veliki dramski glumac Janko Rakuša.

Ulomak veće cjeline, iz: „125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj“, urednice Sonja Kastl i Jagoda Martinčević. Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika, Zagreb 2002.

Moglo bi vas zanimati

Newsletter