04.04.2024.
Piše: Vilma Vukelić (1880.-1956.)
Moj je otac zakupio ložu i čitave smo zime, svakoga drugoga dana, odlazili u maleno kazalište, skriveno u prostranom kompleksu zgrade Casina. Onakvo kakvo je tada bilo, već odavno je vapilo za temeljitim renoviranjem. Boje na zidovima su potamnjele, pozlaćeni ukrasi izgubili sjaj, po crvenim plišanim draperijama polegla višegodišnja prašina, stolci su imali slomljene opruge, samt na naslonima ogradica bijaše izlizan.
Njemačke gostujuće trupe smjenjivale su se svake sezone. Bili su to uglavnom drugo i trećorazredni ansambli u koje je ponekad zalutao i neki bolji glumac. Pozornica je bila opremljena oskudnim tehničkim pomagalima i rekvizitima, garderoba iznošena i oskudna. Orkestar su činili vojni glazbenici koji su briljirali isključivo na duhačkim instrumentima i s paradnim marševima. Nije bilo električne rasvjete, samo plinski plamičci koji su i pri najmanjem zračnom strujanju uznemireno podrhtavali, a lica činila blijedim poput krede.
Trupa bi dolazila početkom rujna, a odlazila nakon Uskrsa, pod uvjetom da već prije ne bi došlo do financijskog kraha, što se češće događalo, jer trupe su stalno bile na rubu propasti. Glumci su isplaćivani neredovito, pa su i preponosni junaci ljubavničkih rola ponekad bili prinuđeni udvarati se svojoj gazdarici da bi na taj način odužili neisplaćenu stanarinu. Dame iz tog šarenog tabora bijahu upućene na darežljive ljubavnike, na nekolicinu već vidljivo osijedjelih osječkih bonvivana, koji su se nekoliko mjeseci s nasladom predavali grijehu. Mogli su birati od posljednje statistice u koru pa sve do primadone, samo ako su bili kadri da ih izdržavaju.
Direktor jedne takve putujuće družine morao je biti premazan svim mastima, oboružan protiv svih iznenađenja, morao je biti poslovan čovjek, opsjenjivač i dobar psiholog u jednoj osobi. Morao je znati dobro udarati po reklamnom bubnju i svojoj publici obećati čak i nemoguće. Njegov je repertoar morao obuhvaćati sve žanrove: burleske, groteske, lakrdije, salonske komade, jezovite drame…
Morao je biti u stanju danas igrati Grillparzerovu dramu „Prabaka“, a sutra operetu “Vesela udovica“. Izvođene su opere, baletni programi, matineje, gala-predstave, debiji, gostovanja, korisnice, jubilarne predstave, nove inscenacije i sve drugo za što se moglo pretpostaviti da bi moglo napuniti vječito praznu kazališnu kasu. Vjerujem da su upravo raznovrsni repertoar i brojne premijere pridonosili da je osječko kazalište održavalo kakav-takav renome. Nitko nije niti pomišljao da isti komad pogleda dvaput. Publika je bila reducirana na nekoliko stotina imućnika iz Gornjeg grada i Tvrđe. Donjograđani su najvećim dijelom bili Srbi i radije su čekali na svoju novosadsku trupu, dijelom su bili i nepopravljivi malograđani, koji se zimi nisu dali odvući od svojih furuna da bi uživali u “Trilby” ili “Lijepoj Galateji“.”
*Iz knjige: TRAGOVI PROŠLOSTI (memoari). Prema tiposkriptu redigirao, s njemačkoga preveo i komentarima popratio Vlado Obad.
Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1994.
Odabrao: Ljubomir Stanojević